DRUGAČIJE, A NORMALNO
Izbrisao sam šaljivi komentar na jedan post koji glorificira stožer. Užasnut nerazumijevanjem. Nikoga nisam vrijeđao, samo sam hinio bezbrižnost.
Riječju, ne djelom. Jedno je kada zezanje u svrhu razbijanja komorne i napete atmosfere ne skuži prosječan korisnik FB. No kada to, uslijed vlastite frke napiše netko tko se bavi znanošću, postoji problem. Više se ništa ni ne vidi ni ne čuje od podizanja tenzija. Ako je glupanima koji su neodgovorni potrebno pokazivati slike iz bolnica na sjeveru Italije i opisivati smrtni hropac ljudi koji umiru od virusa, meni nije.
Itekako sam svjestan ozbiljnosti situacije. Brinem se za mamu, punicu, sve koji su rizična skupina. No brinem se i za svoju djecu i sebe, vas moje prijatelje i druge koji možda neće stradati od virusa, ali bi mogli od psihoze koja je postala opipljiva. Nastojim stoga podizati raspoloženje optimizmom, šaliti se na taj račun pazeći da nikoga ne povrijedim. No prostora za drugo i drugačije mišljenje ima sve manje.
“Pravovjernici” ga opasno sužavaju i optužuju sve koji ne misle i ne boje se kao oni. Nameću nam svoj stav kao jedini ispravan ne dozvoljavajući propitivanje. “Pravovjernici” neopravdano “sve ostale” stavljaju na drugu stranu. No osim onih koji negiraju ozbiljnost situacije, postoje i normalne osobe koje u nenormalnim okolnostima nastoje zadržati dio pozitive i pokušavaju se oduprijeti panici.
Pri tome se maksimalno pridržavaju uputa stožera koliko god mogu. Boje se, ali ne dozvoljavaju strahu da preuzme kontrolu. Jer boreći se za život, izgubiti ćemo slobodu. I sebe normalne.
Neće li u tom slučaju borba biti uzaludna?
Davor Brmež