Razvod u Austriji i obiteljske razmirice – kada su Hrvati stranke!

Hrvatsko obiteljsko pravo se u dijelu koji se odnosi na brak i razvod braka prilično razlikuje od austrijskog obiteljskog prava. Te razlike postoje već kod različito definiranih obveza bračnih drugova u braku. A dalje se nastavljaju kroz problematiku vezanu za razvod braka, pitanje skrbništva i održavanja osobnih odnosa (kontakta) sa djecom, a u konačnici i na podjelu imovine (bračne stečevine).

 

U ovom članku bavit ćemo se sa četiri značajne razlike, zbog kojih Hrvati često ostaju zbunjeni i u čuđenju, kada se nađu u razvodu braka ili u obiteljsko-bračnim razmiricama u Austriji.

 

Prije nego što se počnemo baviti sa spomenutim razlikama, potrebno je istaknuti da do navedenih situacije neće doći kod svakog razvoda ili svaki puta kada postoje razmirice u obitelji. Sve ovisi o tome koje se pravo treba primijeniti, da li hrvatsko, austrijsko ili neko treće pravo.

 

Budući su i Hrvatska i Austrija članice EU, do primjene dolaze brojne EU-Uredbe. Ali koje pravo će konkretno doći do primjene ovisi o tome kada je brak bio sklopljen, nekada i gdje je bio sklopljen, gdje su bračni drugovi posljednje zajedno živjeli, eventualno može biti relevantno i državljanstvo stranaka.

 

Pogledajmo sada četiri značajne razlike između hrvatskog i austrijskog obiteljskog prava.

 

Krivnja kod razvoda braka

 

Hrvati se često nađu u čudu kada se tijekom razvoda u Austriji počne raspravljati o „krivnji“ u braku. Hrvati to ne očekuju i nisu na to spremni.

 

U hrvatskom pravu „krivnja“ za razvod braka već desetljećima nije relevantna za razvod. Većina razvoda u Hrvatskoj pokreće se sporazumom bračnih drugova, a ako sporazuma nema, onda tužbom jednog bračnog druga. Brak će se razvesti ako se utvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, ali u pravilu je dovoljno već samo neslaganje naravi bračnih drugova da sud razvede takav brak. Pri tome krivnja jednog od bračnih drugova nema nikakvu važnost. Teško i trajno poremećeni odnosi dokazuju se iskazima stranaka i svjedoka. Ali u praksi do navedenog utvrđivanja da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni dolazi jako rijetko. Sve iz razlog što koliko god trajao taj postupak dokazivanja poremećenosti odnosa, rezultat je isti, brak će se razvesti. Budući da ljudi znaju da će u konačnici svaki brak prije ili kasnije biti razvedene, bračni drugovi vrlo rijetko idu za time da se postupak razvoda braka nepotrebno produžuje, kao i da se troškovi postupka nepotrebno gomilaju.

 

Za razliku od hrvatskog prava, u austrijskom pravu „krivnja“ za razvod braka kod razvoda braka može imati važnu i ključnu ulogu. Tome je tako zato što je uz dokazivanje krivnje za razvod braka vezano ostvarivanje prava na uzdržavanje bračnog druga (Ehegattenunterhalt), a i pravo na udovičku mirovinu (Witwenrente). Austrijsko obiteljsko pravo poznaje nekoliko vrsta razvoda, ali jedna od njih je upravo ova o kojoj sada govorimo i to je „razvod zbog krivnje jednog od bračnih drugova“ (Scheidung aus Verschulden). Kada se Hrvati nađu u takvom razvodu, njima je na prvi mah teško shvatljivo o čemu se tu radi.

 

Uzdržavanje bračnog druga (Ehegattenunterhalt)

 

Sljedeća situacija koja kod Hrvata stvara čuđenje je postojanje obveze da se nakon razvoda braka bivšem bračnom suprugu plaća uzdržavanje. To uzdržavanje može biti određeno na nekoliko godina, a može biti i doživotno.

 

Prema smjernicama za obračunu uzdržavanja (u načelu prema sudskoj praksi), bivši bračni drug koji nije u radnom odnosu ima pravo na cca 33% prosječnog mjesečnog neto prihoda drugog bivšeg bračnog druga. U slučaju kada oba bračna druga imaju prihod, onda bivši bračni drug koji manje zarađuje ima pravo na cca 40% obiteljskog neto prihoda umanjeno za vlastiti prihod.

 

Hrvatsko obiteljsko pravo doduše poznaje jedan članak u kojem je propisano da postoji i mogućnosti određivanja uzdržavanja za bračnog druga, u pravilu nakon prestanka braka (može biti utvrđeno i tijekom trajanja braka), no to ne živi u praksi. U Hrvatskoj nije uobičajeno da se za bračne drugove nakon razvoda braka određuje uzdržavanje, a i ako se određuje, to su vrlo iznimne situacije. Takva sudska praksa povezana je sa društvenim uređenjem u kojem gotovo sve žene rade i ostvaruju vlastite prihode, tako da se kod razvoda braka pitanje uzdržavanje bračnog druga (u pravilu žene) niti ne postavlja.

 

U Austriji postoji duga tradicija da žene nakon sklapanja braka odnosno rođenju prvog djeteta ili više ne rade ili rade samo 4 sata dnevno. Na taj način žene u pravilu zarađuju manje od muškaraca, što osobito dolazi do izražaja kod razvoda braka.

 

Dakle, iako je u Hrvatskoj opće prihvaćeno i normalno da se nakon razvoda braka plaća uzdržavanje za zajedničku djecu, Hrvatima u načelu nije poznato da se kod razvoda braka u Austriji jednom bračnom drugu može odrediti plaćanje uzdržavanja za drugog bračnog druga (na određeni broj mjeseci, godina ili čak doživotno).

 

Plaćanje uzdržavanja za bračnog druga kod razvoda braka obično se određuje povezano sa „krivnjom“ onog drugog bračnog druga, ali se može odrediti i u nekim drugim slučajevima koji nisu povezani sa krivnjom.

 

Roditeljska skrb (Obsorge) i osobni odnosi sa djecom nakon razvoda (Kontaktrecht)

 

U Hrvatskoj roditelji ostvaruju roditeljsku skrb ravnopravno, zajednički i sporazumno (neovisno o tome da li su u braku ili ne). Kako za vrijeme trajanja braka, tako u pravilu nakon razvoda braka. Postoji i zakonska mogućnost da roditeljsku skrb nakon razvoda braka ima samo jedan roditelj, ali do toga dolazi jako rijetko i za to trebaju biti ispunjeni posebni razlozi.

 

I nakon razvoda braka za Hrvate je općeprihvaćeno da onaj drugi roditelj kod kojeg dijete ne stanuje (u pravilu otac) sa djetetom provodi dva puta tjedno po nekoliko sati (npr. od 16.00-19.00 sati) sa mogućim spavanjem jednom-dva puta u tjednu (i odvođenjem u školu/vrtić), te svaki drugi vikend od petka popodne do nedjelje navečer.

 

Ističe se da i u Hrvatskoj postoje visoko konfliktni razvodi kod kojih niti nakon razvoda braka ostvarivanje osobnih odnosa djece i roditelje ne teče bez konflikta.

 

Ipak je za Hrvate u normalnim situacijama potpuno općeprihvaćeno da i nakon razvoda braka provode sa vlastitom djecom relativno puno vremena i intenzivno su prisutni u svim ostalim aspektima djetetova života (škola, aktivnosti, šport, zdravlje i sl.). Pojam „samohrani roditelj“ u Hrvatskoj u pravilu ne egzistira, jer i zakonodavac i društvo idu od pretpostavke da svako dijete u pravilu ima dva roditelja (osim naravno u slučaju smrti jednog od roditelja i sl.)

 

U Austriji je roditeljska skrb tijekom trajanja braka također u pravilu zajednička, ali to je tek od 2003. godine zakonski moguće.

 

Ako u trenutku rođenja djeteta roditelji nisu u braku (dijete rođeno van braka), onda roditeljsku skrb ima samo majka. Postoji i mogućnost da roditelj zajedno izjave pred nadležnim tijelima da žele zajednički roditeljsku skrb, no za to je dakle potrebna volja oba roditelja. To je velika razlika u odnosu na Hrvatsku, jer u Hrvatskoj roditelji ostvaruju roditeljsku skrb – ravnopravno, zajednički i sporazumno – neovisno o tome da li su u braku ili ne.

 

U Austriji, kao i u Hrvatskoj, roditelji koji su u braku imali zajedničku roditeljsku skrb, mogu se i nakon razvoda braka sporazumjeti da i dalje imaju zajedničku roditeljsku skrb, što će sud tada i potvrditi. U slučaju da se roditelji o tome ne mogu sporazumjeti ili jedan roditelj zatraži samostalnu roditeljsku skrb, tada sud može odlučiti da će nakon razvoda roditeljsku skrb samostalno ispunjavati samo jedan roditelj. To je sve vrlo slično kao i u Hrvatskoj, no u praksi se puno lakše nego u Hrvatskoj može dogoditi da sud odredi samostalnu skrb jednog roditelja i to najčešće majke. To je nešto s čime Hrvati u pravilu ne računaju.

 

Osim toga, u Austriji je uobičajeno da se osobni odnos (Kontaktrecht) roditelja kod kojeg dijete ne stanuju i djeteta održavaju nešto rjeđe, recimo svakih 14 dana, odnosno svaki drugi vikend. Dok u tjednu vrlo često nema viđanja. O tome koliko često će se odvijati osobni odnosi djeteta i roditelja odlučuje sud ovisno o dobi djeteta, potrebama djeteta i željama djeteta, a u obzir se uzima i dosadašnji intenzitet odnosa roditelja i djeteta.

 

Naravno, održavanje osobnih odnosa roditelja sa djetetom razlikuje se od slučaja do slučaja, od obitelji do obitelji, od roditelja do roditelja. Posebno napominjem da održavanje osobnih odnosa sa djetetom ovisi ponajprije od dogovora roditelja, i da i u Austriji roditelji mogu dogovoriti i šire i uže osobne odnose sa djetetom. Tako da je čak moguće i to da se roditelji dogovore da dijete jedan tjedan bude kod jednog roditelja, a drugi tjedan kod drugog. No, ta opcija dolazi u pravilu samo tada u obzir kada je to volja samih roditelja, pa onda i sud može takvo rješenje podržati.

 

Zabrana ulaska u stan (Betretungsverbot) i zabrana približavanja na 14 dana

 

Austrijsko pravo poznaje mogućnost da policija (die Organe des öffentlichen Sicherheitsdiensts) u određenim situacijama kada se radi o zaštiti od nasilja (ovdje govorimo u pravilu o nasilju u obitelji) određenoj osobi koja je već prije činila nasilje i/ili postoji opasnost da počini nasilje odnosno napad na život, zdravlje ili slobodu (u pravilu se radi o muškarcu, dakle bračnom drugu, može se raditi i o ženskoj osobi) odredi zabranu ulaska u stan u kojem stanuje ova druga osoba (opišimo je kao žrtva ili potencijalna žrtva napada ili nasilja) na vrijeme od 14 dana. Ta zabrana je u pravilu povezana sa zabranom približavanja ovoj drugoj osobi (najčešće se radi o supruzi) na krug od 50 metara.

 

Ta zabrana ulaska u stan i približavanja završava nakon 2 tjedna (14 dana) po njenom određivanju. Ali pod određenim uvjetima može se produžiti za još 2 tjedna, pa onda traje ukupno 4 tjedna.

 

To u konkretnom slučaju može značiti da npr. suprug ne smije na 14 dana ulaziti u stan u kojem inače stanuje sa suprugom, ili pak sa cijelom obitelji, a i ne smije se približavati supruzi na 50 metara.

 

I hrvatsko pravo poznaje mogućnost zabrane ulaska u stan i zabrane približavanja žrtvi na određeno vrijeme, no u Hrvatskoj takvu odluku mora donijeti sud, i obično se to ne događa „s danas na sutra“.

 

Stoga se vrlo često dogodi da Hrvati u Austriji nisu upoznati sa mogućnošću da u slučaju obiteljskog nasilja ili samo opasnosti od takvog nasilja može „od danas na sutra“ biti zabranjen ulazak u stan, što sa sobom onda povlači i neplanirane troškove boravka u hostelu ili hotelu na 2 do 4 tjedna (ako osoba nema familiju ili prijatelje kod kojih u to vrijeme može boraviti).

 

Zaključak

Različiti pravni sistemi nose sa sobom različita uređenja. Koji puta je dobro biti upoznat sa tim razlikama, kako bi se čovjek u nastaloj situaciji bolje snašao, prihvatio je s manje otpora i negodovanja, te se pravovremeno prilagodio.

 

Mag. iur.  Vlatka Adler

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.