Ali nisu francuski ili drugi građani Zapada oni koji moraju tražiti krivce za ono šte se događa sa suvremenim islamom. S tim se prije svega moraju (ako već nije prekasno jer „duh radikalnog islamizma odavno je pušten iz boce“) pozabaviti sami islamski vjernici i političari u njihovim zemljama, koji konačno moraju postati svjesni kako će islamski radikalizam na kraju najviše naštetiti njima samima i koji se zato sami moraju obračunati sa svima onima koji ga javno ili prikriveno propovijedaju i prakticiraju. Jer takva iskrivljena slika islama, koju ti radikali odašilju, samo će biti alibi za one kojima mir među svjetskim religijama i među narodima nikako nije u prvom planu, već upravo suprotno – kaos i anarhija, mržnja, krv i začarani krug osvete koji nikada ne prestaje. Jer ti i takvi u kaosu i metežu se najbolje i snalaze iako su od njega najčešće vrlo daleko.
Sve to skupa iznova prijeti potpunoj polarizaciji između nazovi kršćanskog (koji to već odavno nije), Zapadnoga svijeta, i onog islamskog, uz sve primjetnije priključenje raznih izvanjskih silnica u taj sukob i njihovo svrstavanje na jednu ili drugu stranu „barikada“ koje postaju sve veće. Sadašnje „zakopavanje u svoje rovove“ i ne odustajanje od svojih stavova (s jedne strane relativiziranja terorističkih akcija u ime zaštite muslimana od „zlog“ Zapada koji ih navodno želi uništiti i čime ih se potiče na radikalizam, a s druge ne odustajanje od svojih načela i navodnih vrijednosti i demokracije koji dopuštaju rastezanje pojma „sloboda“ i „ljudskih pava“ u nedogled, pri čemu se ne žele uzimati u obzir osjećaji ljudi koji se zlouporabama navodno bezgraničnih sloboda nalaze duboko povrijeđeni poput slučajeva vrijeđanja njihovih svetinja) ne vodi ničemu dobrome.
Bilo bi najbolje i najidealnije kada bi sve ovo rezultiralo spoznajom obiju strana kako ovako dalje više ne može i ne smije ići, i da je izlaz jedino u sjedanju za stol i otvaranju dijaloga i rasprave na svim razinama, o tome, kako desetljećima pa i stoljećima nagomilane probleme riješiti u duhu vremena. Kompromisi u tome smislu su nužni i s jedne i s druge strane, a tvrdoglavost i ustrajavanje na svojim stavovima niti je politički mudro, niti je za one koji se smatraju Božjom djecom i Njegovim učenicima ispravno. Jer Bog, koji je jedan, ni u jednoj svjetskoj religiji ne predstavlja sinonim za rat i mržnju, već samo za mir i ljubav. Njegovi su zakoni jedino univerzalni. Svi oni drugi, čovječjom rukom napisani pa makar i u najboljoj vjeri i duhu istine – jednostavno nikada neće biti prihvatljivi po sve ljude i po sve narode. Jer takvi smo po svojoj prirodi – slabi i nesavršeni. A oni, koji su s obje strane današnjih barikada tu najsvetiju činjenicu posve izokrenuli zbog svojih egoističnih ciljeva.
Izvor : Dnevno.hr
Zoran Meter: Počinje polarizacija svijeta! Tko se mača lača, od mača i pogiba!
