fbpx
 

TUŽNA VIJEST: Napustio nas je velikan hrvatskog glumišta gospar Miše Martinović

Doajen dubrovačkog teatra i velikan hrvatskog glumišta gospar Miše Martinović napustio nas je u 95. godini života, piše DuList.

-Umro nam je naš veliki Miše Martinović! Moj dragi, najdraži Mihajlo koji će to ostati dok se nas dva opet ne sretnemo u plavetnilu dubrovačkog neba. Živio zauvijek, tako dragi čovječe – oprostio se od gospara Martinovića Mišo Mihočević.

Podsjetimo, kako se uz okrugli 90- rođendan, gospar Miše u razgovoru za DuList prisjetio svog bezbrižnog djetinjstva, teškog iskustva na Bleiburgu i Križnom putu, robijanja u Zenici i prvih glumačkih iskustava, ali i otvoreno progovorio o teatru danas, ljudima oko teatra, kao i o svom gradu.
-Moji su u Župi dubrovačkoj od 1495. godine, kad je moj predak Martin, po nalogu Dubrovačke Republike koja je htjela kontrolirati granicu prema Hercegovini, sagradio prvu kuću. I predak s majčine strane, Kisić, iste godine je dobio isti nalog od Republike. Sad se ta sela zovu Martinovići i Makoše. Kad su moji otac i majka doselili u Grad živjeli su u kući iznad crkvice na Prijekome. Rođen sam u Zlatarskoj ulici 1. lipnja 1926. godine, dvadeset metara dalje od kuće u kojoj danas živim. Moj otac, dvaput teški ranjenik iz Prvog svjetskog rata, umro je iste godine, dan po Svetom Vlahu, a ja sam se rodio 1. lipnja. Ostao sam na brizi majci. Po tadašnjim kanonima morala nije bilo dobro da žena vodi gostionicu pa je majka otvorila mali hotel u Ulici svete Barbare, danas Nikole Božidarevića. Njena starija sestra Anica Kisić, kao i najmlađa sestra mog oca Marija, došle su s njom živjeti, tako da sam odrastao s tri žene u kući kao mali princ. Majka se kasnije nije nikad udavala, uvijek je nosila svoju župsku nošnju i crninu, sve do svoje smrti. Umrla je u 88. godini, sestra Anica također. A evo ja dočekao 90 – rekao je prije pet godina.

 

Rekao nam je I kako je želio studirati medicinu te otkrio kako je iz Graditelja prešao u teatar.
Inače, gospar Miše je u Dubrovniku završio klasičnu gimnaziju 1944., a potom bio sudionik križnoga puta. Zbog čitanja biskupskoga pastirskog pisma osuđen je 1946., amnestiran 1948. i potom zaposlen kao knjigovođa. Od 1949. sudjelovao je u predstavama Narodnoga kazališta u Dubrovniku (danas Kazalište Marina Držića), a u stalnom je angažmanu od 1950. Sezonu 1956./57. proveo je u Dramskome kazalištu ‘Gavella’. Kontinuirano sudjeluje u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Istaknuo se mnogobrojnim ulogama u djelima dubrovačkih pisaca: bio je Držićev Maro, Bokčilo i Dundo Maroje (Dundo Maroje), Munuo i Dundo Niko (Skup), Dživo i Stanac (Novela od Stanca), Agamemnon (Hekuba) te Grižula, zatim Radamante (I. Gundulić, Prozerpina ugrabljena), Jerko (navodni autor Džanluka Antica, Jerko Škripalo), Tarto (Molière – M. Tudizić, I. Tudišević), Lukša, Niko Martinović i Jerko (I. Vojnović, Na taraci, Ekvinocij, Maškarate ispod kuplja) te Kapural Luko (V. Stulli, Kate Kapuralica). Ostale značajnije uloge: Grof Almaviva (Beaumarchais, Seviljski brijač), Aretej i Križovec (M. Krleža, Aretej, U agoniji), Frano (C. Goldoni, Kafetarija), Toant (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi), Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Ubu (A. Jarry, Kralj Ubu ili Poljaci), Tezej (Euripid, Edip na Kolonu). Režirao je nekoliko predstava, glumio na radiju i televiziji (Naše malo misto, Libar Marka Uvodića, Plemićko gnijezdo) te na filmu. Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 1990.

Fenix-magazin/MMD/DULIST

Zoran

Leave a Reply

Next Post

OI: Vaterpolisti u četvrtfinalu protiv Mađarske

Hrvatska muška vaterpolska reprezentacija u susretu je posljednjeg, 5. kola skupine B olimpijskog turnira u Tokiju izgubila od Španjolske sa 4-8 (1-2, 0-1, 2-4, 1-1) te se tako u četvrtfinale plasirala kao drugoplasirana. Jedini dvostruki strijelac za Hrvatsku bio je Luka Bukić, a po jedan gol su dodali Marko Macan […]

News