Oko tumačenja američke vanjske politike proteklih godina u svijetu već dulje vrijeme egzistiraju dvije dominantne – međusobno suprotstavljene teze: prva, koja smatra da je američka politika postala iracionalna, da čini početničke “greške u koracima” i da je potpuno “izgubila kompas”; i druga, koja smatra kako je u cijelosti strateški promišljena, tj. da je svaki potez Washingtona prethodno duboko proanaliziran i da ta analiza sadrži jasno determinirane ciljeve, izazove, ugroze i moguće posljedice i da pritom osigurava modele prema kojima će se na njih najadekvatnije odgovoriti s ciljem očuvanja vitalnih američkih nacionalnih interesa – geopolitičkih, geosigurnosnih i geoekonomskih.
Istina je kao i obično, i u ovom pitanju, negdje u sredini, tj. pojedini elementi iz obiju navedenih krajnjih pozicija mogu se lako pronaći u potezima posljednjih američkih administracija – od Obamine “ere”, preko one Trumpove, do sadašnje Bidenove. Ali ipak mi se, s logičke točke gledišta, odnosno sagledavanjem dosegnutih rezultata i sadašnjeg položaja SAD-a u svijetu, ispravnijom čini ona druga teza.
Ideološke akrobacije
Obamina administracija imala je niz velikih vanjskopolitičkih gafova, poput onih vezanih uz pokretanje revolucija tzv. arapskog proljeća koje su devastirale Bliski istok i terorizam izdigle na razinu gotovo prihvatljivog obrasca djelovanja.
Dovoljno je podsjetiti i na sam naziv tada iznikle terorističke organizacije “Islamska država”, koja je ognjem i mačem, pred očima cijeloga svijeta, stvarala ni manje ni više nego državni teritorij – kalifat, a da joj se nitko nije stvarno želio suprotstaviti. Budimo iskreni, sve do ruske vojne intervencije u Siriji na poziv vlade u Damasku kojoj su dani već bili odbrojeni jer su pred zidinama drevnog Damaska, spremni za završno probijanje njegovih vrata, napeti kao puške spremno čekali džihadisti svih vrsta i naziva – od ISIL-a, preko Al-Qaide, do njezinih podružnica Jabhat al Nusre i koga sve ne. Pritom su se, nerijetko, svi oni prikazivali u istom kontekstu s tzv. umjerenom sirijskom oporbom, koja se, uostalom, najvećim dijelom vrlo brzo stopila s radikalnim islamističkim organizacijama na zajedničkoj platformi svrgavanja “nedemokrata” Bashara Assada.
Ovdje nikako ne treba zanemariti ni krajnje naglašen ideološki narativ obiju Obaminih administracija – poput rodne ideologije i “sakralizacije” pojma demokracija koji je gotovo zadobio ulogu moderne religije oko koje i u ime koje je dopušteno činiti sve, dok je “bog” i dalje, naravno, ostao novac. Taj narativ i sada ima krajnje negativne konotacije izvan tzv. kolektivnog Zapada, ali u znatnoj mjeri i u njemu samom, gdje su dominantne tzv. tradicionalne vrijednosti – pa je posve sigurno da loše utječe na promicanje američkih interesa u svijetu. Takve ideološke “akrobacije” jednostavno su strane svim nezapadnim civilizacijama, mnogima od njih i posve odbojne, a kada im se još nameću silom, u za njih iritantnom paketu skupa s ljudskim pravima – jasno je kako prostora za simpatije prema američkoj politici baš i nema previše.
Čudne okolnosti
O Trumpovoj administraciji suvišno je i govoriti: ako je i imao dobre namjere, Trump ih nije znao, a vjerojatno, puno prije, ni mogao provesti zbog golemog otpora unutar moćne američke “duboke države” koja ga je na kraju i detronizirala na izborima, pri, blago rečeno, čudnim okolnostima – raznim protutrampovskim pobunama, protuudarima Trumpovih pristaša na Kongres, opstrukcijama ključnih medija, prljavom kampanjom i izbornim manipulacijama nezamislivim europskim demokracijama i sl. Trump je, protivno svim očekivanjima, sam sebi izborio priliku, ali mu je nisu dali iskoristiti. U svom je mandatu ipak uspio u nečemu: svojim beskompromisnim stilom do temelja je protresao svijet nakon kojeg ovaj više nije ni mogao ostati isti.
I na kraju, Bidenova administracija. Stigla na zamahu apsolutnog protutrampizma imala je dobru priliku Ameriku ponovno vratiti svijetu – prestrašenom “nekonvencionalnim” Trumpom. Ali umjesto pružanja istinske ruke suradnje, Bidenova administracija je s figom u džepu i s lažnim osmijesima nastavila politiku provedbe isključivo američkih nacionalnih interesa, što je Trump radio otvoreno, ne mareći previše ni za interese svojih najbližih saveznika. Tako je najprije pokorila EU, nametnuvši mu američke interese kao primarne, a njihovu zaštitu kao obligatornu. “Eurokrati” su, valjda, izmučeni četverogodišnjim neugodnim svađama s Trumpom, na sve olako pristali i sada su tu gdje jesu, skupa s Europskom unijom.
Nakon toga Biden čini jedan dobar potez: povlači američku vojsku iz Afganistana, što su mnogi predsjednici prije njega htjeli, ali se nisu usudili provesti. Međutim, to čini vrlo nezgrapno, tako da je to rezultiralo jačanjem nepovjerenja u SAD u krugu američkih bliskoistočnih partnera kojima Washington desetljećima jamči sigurnost pa ovi dodatno intenziviraju suradnju s Kinom i Rusijom. Zbog loše provedenog povlačenja iz Afganistana, koje je imalo i elemente panike, i zbog dolaska talibana na vlast, u SAD-u, ali i izvan njega, stvoren je dojam o velikom američkom porazu, a rađene su i paralele s onim iz neslavne vijetnamske kampanje.
Uloga pritiska
Ukupno gledano, Biden je u godinu i pol dana vladavine, kao nitko prije, uključujući i Trumpa, svijet uspio “okrenuti naglavačke”: gotovo zaratiti s Rusijom, a sada i s Kinom, uništiti europsku i snažno uzdrmati američku ekonomiju, od najvećeg svjetskog proizvođača nafte i plina Ameriku učiniti uvoznikom energenata, a njihove cijene podići u nebo…
Nedavni posjet predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu također se može promatrati kroz obje suprotstavljene teze u procjeni američke vanjske politike. Za jedne je on ludost i nepromišljenost, za druge pametni strateški potez koji Kini i svijetu pokazuje kako se SAD beskompromisno bori za vrijednosti koje promiču i kako pritom štiti sve one koji ih prihvaćaju. To je, nekako, bio i službeni stav Bijele kuće o ovom kontroverznom posjetu, za koji nitko u svijetu ne sumnja da nije plod volje same Pelosi, nego isključivo volje vošingtonske administracije.
U svojoj prethodnoj analizi najavio sam kako smatram da će do ovog posjeta doći usprkos ozbiljnim kineskim upozorenjima o njegovim razornim posljedicama koje može imati na američko-kineske odnose, kao i da će doći do odgovora Pekinga strateške prirode. Jer Biden više nije imao prostora za uzmak. Posjet je bio najavljen od same Pelosi tjedan dana prije Bidenova dugo najavljivanog telefonskog razgovora s kineskim čelnikom Xijem Jinpingom i sasvim sigurno je imao ulogu pritiska koji je trebao omekšati pojedine kineske stavove koji opterećuju odnose dviju velesila. Ako bi razgovori bili produktivni s američke točke gledišta, Pelosi ne bi imala što tražiti na Tajvanu i provocirati Peking na oštru reakciju na koju bi ovaj jednostavno bio prisiljen zbog svojih poznatih stavova o tajvanskom pitanju. Međutim, spomenuti razgovor nije urodio nikakvim plodom, štoviše, Jinping je nakon njega javno upozorio Washington da se “ne igra vatrom jer bi u njoj mogao i sam izgorjeti”.
Krah iluzija
U tim i takvim okolnostima, pri nikad lošijem rejtingu u odnosu na bilo kojeg američkog predsjednika u povijesti, u vrijeme skorih jesenskih izbora za Kongres na kojima se demokratima “crno piše”, uz neuspjeh pregovora s kineskim vođom, Biden vjerojatno politički ne bi preživio i odustajanje Pelosi od puta na Tajvan. To bi republikanci odmah označili kao kukavičluk i novo sramoćenje Amerike u svijetu i tako možda zadali i završni udarac Bidenu, a time i demokratima u cjelini.
Ovako je Biden ostvario američku taktičku, ali kinesku stratešku pobjedu na tajvanskom pitanju. Demokratskoj stranci vjerojatno je priskrbio koji dodatni postotni bod prije izbora, ali nikako ne presudan. Jer Amerikancima je Tajvan “zadnja rupa na svirali”, zbog koje bi još trebali riskirati i rat s velikom Kinom.
Ono što je nedvojbeno, Biden je ovim činom u ruševine pretvorio kinesko-tajvanske, ali i američko-kineske odnose.
S druge strane, Peking je ovim potezom Washingtona konačno izgubio i posljednje iluzije o tome da još ima nade za američko-kinesku suradnju na obostranu korist i definitivno spoznao kako SAD Kinu razmatra isključivo u kontekstu glavnog globalnog geopolitičkog suparnika i konkurenta – i nikako drukčije. A kako se sada dramatično zaoštrava globalna geopolitička situacija, Peking će vjerojatno morati prijeći s politike “strateške strpljivosti” na agresivniju politiku prema Tajvanu. Ne svojom voljom, nego voljom Washingtona, koji de facto i ne može preživjeti bez induciranja kriza, u čemu se on i najbolje snalazi. Međutim, rizici su postali pregolemi, kako za svijet, tako i za Ameriku.
Do američko-kineskog rata sigurno neće doći. On je potpuno nezamisliv, kao i onaj između SAD-a i Rusije.
Ali ključna se promjena sastoji u sljedećem: Moskva i Peking su, do ne tako davno, na induciranja za njih neugodnih kriza uvijek odgovarali pokušajem dogovora s Washingtonom. Ali od 24. veljače i ruske invazije na Ukrajinu sve se promijenilo. Postalo je vidljivo kako su, umjesto dogovora, Rusija i Kina počele samostalno i odlučno rješavati takve krize. I kineska reakcija u pogledu Tajvana na to jasno upućuje, provedbom velikih vojnih vježbi koje jasno simuliraju blokadu otoka po sličnom modelu kao što je to svojevremeno i uspješno proveo SAD prema Kubi, uveden je embargo na uvoz važnih tajvanskih proizvoda, sve to uz otvoren konfrontirajući stav prema Washingtonu. Ovom promjenom sigurno će se izbjeći globalna nuklearna kataklizma kroz neposredni sraz sa SAD-om, ali će ona dovesti do tektonskih promjena u svijetu koje su sada već nezaustavljive, tj. neizbježne.
Jedini dobitnik
Jedini stvarni dobitnik Bidenove prkosne “zaigranosti” s Tajvanom je Rusija. Njome su Sjedinjene Države i službeno otvorile dva fronta istodobno – i prema Rusiji i prema Kini, što nedvojbeno, barem u psihološkom smislu, olakšava ruski vojni nastup u Ukrajini. Pritom Moskva Pekingu već govori kako on tek sada vjeruje u ono na što ga je ona upozoravala još od 2014. i američkog otvaranja ukrajinske krize, kada je Rusija poduzela nepopularne poteze prisvajanja Krima i pružanja pomoći proruskim separatističkim snagama na istoku te zemlje, zbog čega je bila kažnjena strogim sankcijama Zapada.
A upozoravala ga je kako je Kina sljedeća na redu, ali i da mu Washington neće dopustiti da Tajvan vrati mirnim putem.
Dakle, Biden ništa bolje od slanja Pelosi na Tajvan nije mogao učiniti za Rusiju u situaciji u kojoj se ova sada nalazi, ali i za daljnje jačanje rusko-kineskog strateškog partnerstava.
Da ovdje nije riječ samo o mojim proizvoljnim tvrdnjama, svjedoči i tekst uglednog prodemokratskog kolumnista The New York Timesa Thomasa Friedmana, koji je objavljen 1. kolovoza na temu posjeta Nancy Pelosi Tajvanu. Autor o tom činu piše kao o katastrofalnoj grešci Bidenove administracije, kojom je, suprotno svim postulatima američke vanjske politike, otvorila dva fronta istodobno prema dvjema svjetskim velesilama.
On kaže i sljedeće: “A ako mislite da će nas protiv Kine podržati europski saveznici, koji su već suočeni s ratom za opstanak s Rusijom zbog Ukrajine, onda ste u velikoj zabludi o tome kako svijet funkcionira. … Kako bi povećali izglede Ukrajine da povrati izgubljeni teritorij, Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održali su niz iznimno teških sastanaka s kineskim vodstvom, preklinjući Peking da ne ulazi u ukrajinski sukob ili da Rusiji pruži vojnu pomoć, poglavito sada kada je Putinov arsenal uništen, iscrpljen u pet mjeseci teške borbe. … Ovo su osnove geopolitike: ne možete voditi rat na dva fronta s dvije supersile u isto vrijeme….
… Ali jedno se nije promijenilo – geografija. Tajvan je još maleni otok sa samo 23 milijuna ljudi udaljen oko 160 kilometara od obale divovske Kine sa 1,4 milijarde ljudi koji Tajvan smatraju dijelom svoje veće domovine. Loše završavaju oni koji zaborave geografiju”, zaključuje Friedman.
Na potpuno istom tragu bio je i tekst u drugom američkom prodemokratskom srednjostrujaškom mediju The Washington Postu.
Ružna Amerika
Ali sada ću se osvrnuti na jedan drugi tekst, koji me je najviše i inspirirao na ovaj analitički osvrt. Štoviše, toliko je značajan, ne samo zato što dolazi iz pera jednog od trenutačno najuglednijih američkih analitičara uopće Harlana Ulmana, nego puno više zbog samog sadržaja koji ima elemente prave dramatike u vezi sa situacijom u kojoj se našla Amerika, kako unutar same sebe, tako i u inozemstvu.
Riječ je o tekstu spomenutog autora objavljenog 25. srpnja u mediju The Hill, pod nazivom “The ugly America, at home and abroad”.
Autor najprije vuče paralele s istoimenim književnim i filmskim bestselerom iz 1958., “svojevrsnom pretečom onoga što će postati Vijetnamski rat i apsolutni neuspjeh američke politike, strategije i diplomacije”. A onda prelazi na sadašnjicu i konstatira da je “portret ovog ružnog Amerikanca metastazirao u ružnu Ameriku, jer u mnogim dijelovima zemaljske kugle većina ljudi sada tako gleda na ovu zemlju” i “što je još gore, etiketa ružne Amerike odnosi se i na to kako gledamo na sebe”.
Mnogi Amerikanci “ne razumiju stvarnost”, kaže autor dalje. “Još sebe smatramo vođom slobodnog svijeta. Ali na međunarodnoj razini SAD se oštro promatra, u nekim slučajevima od njega se strahuje, a u drugima mu se ne vjeruje. Glasanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda za osudu Rusije zbog njezine invazije na Ukrajinu odražava ovu neravnotežu. Mnoge od najmnogoljudnijih i najmoćnijih zemalja, uključujući Kinu, Brazil, Indiju i Meksiko, bile su suzdržane ili su glasale protiv rezolucije”.
Unutarnje stanje u SAD-u autor opisuje kao “bijes, nasilje, nepoštovanje i nekulturu” koji su “zamijenili konsenzus, pristojnost, istinu i činjenicu”, te navodi kako 75 do 85 posto Amerikanaca vjeruje da zemlja ide u pogrešnom smjeru i da aktualni predsjednici i Kongres imaju najniže ocjene potpore u povijesti. “Nacija je možda više polarizirana nego u bilo kojem trenutku od 1861.”
Ključna pitanja
“Odgovor na pitanje zašto svijet gleda na Ameriku manje povoljno leži u kombinaciji arogancije, neznanja i niza predsjednika kojima je nedostajalo potrebno iskustvo, sposobnost prosuđivanja i barem u jednom slučaju karakter da bi bili vrhovni zapovjednici. Od debakla u Vijetnamu do neuspješne afganistanske evakuacije prošle godine, američki predsjednici … svi su podbacili u različitim stupnjevima. Ratovi u Afganistanu i Iraku 2003., kolaps odnosa s Kinom i Rusijom, ogromne nejednakosti u bogatstvu u SAD-u i odsutnost planova ili strategije o gotovo svakom pitanju, uključujući energiju, socijalno osiguranje, okoliš, imigraciju, glasačka prava i nacionalnu sigurnost među simptomima su ružne Amerike i postoji opasnost da postane još ružnija.
Neredi od 6. siječnja i loše ponašanje tadašnjeg predsjednika Trumpa koji je odbio pozvati pobunjenike, od kojih su mnogi vjerovali kako slijede njegove upute, mrlja su ovoj naciji. Neizvjesno je je li bivši predsjednik počinio neka kaznena djela i hoće li biti optužen. Ali ovo je daleko od najboljeg vremena Amerike. A ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski čelnik Xi Jinping sigurno će iskoristiti ovu katastrofalnu situaciju. Najvažnije pitanje nije kako smanjiti inflaciju i cijene plina, koliko god one bile važne. Najhitnije pitanje je kako se Amerika može izvući iz ove najružnije situacije”, navodi Ulman.
Pritom daje i odgovor što bi zbog svega ovoga u SAD-u trebalo žurno učiniti, ali on djeluje gotovo utopijski, poglavito iz perspektive republikanaca, ali i najnovijih Bidenovih destruktivnih vanjskopolitičkih poteza. “Prvo, američko vodstvo i kompetentnost moraju se pokazati u zemlji i inozemstvu. Amerika ima samo jednog predsjednika, a to je Joe Biden. Mora okupiti čelnike Kongresa u Camp Davidu i zaključati se unutra dok se ne postigne dogovor o trima ili četirima ključnim pitanjima koja će preokrenuti naciju. Jedno od najvažnijih je kako natjerati Kongres da radi i pronađe zdravorazumska i dvostranačka rješenja.”
Ruski propagandisti
Jedan od vodećih američkih analitičara dalje navodi ono što nas, kao geopolitičke analitičare, najviše i zanima i što je gotovo revolucionarnog karaktera, gotovo pa pravo “svetogrđe” u odnosu na aktualnu vanjsku politiku Bidenove administracije i demokrata u cijelosti već dugi niz godina. Tako autor, pravilno dijagnosticirajući ključne američke probleme, odmah nudi i lijek i zaključuje: “SAD mora potvrditi vodstvo u inozemstvu. Bidenu je potreban summit s Putinom i Xijem. Kao što je Biden prihvatio negativnu reakciju zbog sastanka s Mohammedom bin Salmanom u Saudijskoj Arabiji, mora isto učiniti i s Putinom, a jednog i drugog javno je proglasio ubojicama. Tema je kako preokrenuti suprotstavljene i neprijateljske odnose koji nikomu ne pomažu”.
Ako se kaže nešto protiv Amerike, odmah se smatrate Putinovim agentom
“Ukidanje carina s Kinom i izrada novih sigurnosnih odnosa s Rusijom u Europi koji bi uključivali okončanje rata u Ukrajini od vitalne su važnosti.”
Da bi se ovako nešto napisalo, sigurno treba imati osobne hrabrosti, iako je Ulman, nedvojbeno, dovoljno moćan i zaštićen, a posve sigurno, nije ni usamljen u ovakvim stavovima unutar moćnih vošingtonskih krugova u kojima se kreće (ipak je on visokopozicionirani suradnik Atlantic Councila).
Ali da je nešto slično došlo iz pera europskih medija i ovdašnjih analitičkih krugova, “eurobirokrati” i njihovi vazali istoga bi trenutka “sotonizirali” i potencijalnog autora i medij koji se takvo nešto usudio objaviti, a definitivno bi ih svrstali među ruske propagandiste i Putinove agente.
Europsku uniju čeka mračna perspektiva
To je i najbolji odgovor na krajnje mračnu perspektivu u kojoj se našla Europska unija, a s njom i sve države članice, čijim je javnim djelatnicima gotovo zabranjeno misliti svojom glavom, javno iznositi “nezgodne” stavove, čak i pojedine – svima dobro znane istine, a sve to, paradoksalno – baš u ime demokracije. One iste, koju sam označio kao novu religiju, oko koje se sve vrti i u ime koje je dopušteno činiti ama baš sve.
Naravno, to nije demokracija u pravom smislu riječi. To je diktatura umotana u celofan, izvana maskirana u plemenita načela istinske demokracije i ljudskih prava, a iznutra trula, a uskoro, nadamo se – i potpuno ogoljena do kosti. U ime nekog boljeg i pravednijeg svijeta, kojemu, barem instinktivno – svi težimo, neovisno o rasi, naciji, spolu.
Utopija ili ne, razmislite sami, barem s pozicije onoga što je bolje za vašu djecu.
