Tek izašavši na moskovskih oštrih minus petnaest, na platou ispred Zračne luke Šeremetjevo, shvatio sam da sam ipak uspio – stigao sam, kao i dvadesetak prethodnih, i ovog prosinca u Moskvu. Samo što je ovaj put to donedavno jednostavno putovanje na trenutke izgledalo kao nemoguća misija i posljednjih tjedana je bilo nekoliko trenutaka koji su me dijelili da od svega odustanem. Ipak, uspio sam prijeći tu novu ‘željeznu zavjesu’.
Naime, tradicionalno, svakog prosinca odlazim k svojoj ljepšoj polovici u ruski glavni grad gdje skupa, u obiteljskom i krugu prijatelja, proslavljamo doček nove godine – ovdje u Rusiji praznuje se već od polovice prosinca pa sve do polovice siječnja. No od mog posljednjeg povratka iz Moskve u Hrvatsku u siječnju prošle godine promijenilo se puno, previše toga. Ne nabolje. Uostalom, najveći dio toga znamo svi iz medija – Ukrajina gori, eksplozije odjekuju i na zapadu Rusije, odnosi, ionako ne bajni, od veljače ove godine između zapada i Rusije postali su, barem tako sada izgleda, nepovratno teško narušeni, a svakim su danom sve napetiji.
“Robert?”, kroz prozor žutog taksija povikao je sitni vozač, Kirgiz. Provjerio sam brojeve na njegovoj registraciji i potvrdno kimnuo glavom. Pomogao mi je utovariti kofer i ručnu prtljagu i krenuli smo.
“Smeđa jakna, crni kofer i obrijana, ćelava glava obavijena cigaretnim dimom, zar ne?”, konstatirao sam kako me je prepoznao znajući dobro kakav je opis putnika dala moja ženica.
“Da, nije bilo teško”, nasmijao se i dodao: “Slobodno zapali u autu, samo otvori prozor malo”.
Krenuvši iz zračne luke, odmah nakon kućica za naplatu ulaska, mogao sam vidjeti koliko se sve promijenilo – grad se širi munjevito. Kada sam prije dvadesetak godina prvi put došao, pola smo se sata vozili cestom, a s jedne i druge strane bile su šume. Sada su gotovo već na prilazima zračnoj luci izgrađene stambene zgrade.
Skupe karte
Promatrajući kroz vjetrobransko staklo i pokušavajući se orijentirati, vratio sam se u mislima na početak ove turističko-obiteljske pustolovine.
Prva prepreka: viza. U početku nisu bile ni potrebne, dovoljno je bilo tzv. pozivno pismo neke turističke agencije. Postupno se, recipročnim uvođenjem viznog režima, sve postrožilo. No još je bilo prilično jednostavno. Ili vizni centar koji je u Zagrebu ishodovao vizu ili individualni odlazak u konzulat – nešto kompliciraniji, ali i jeftiniji postupak. Međutim, u međuvremenu, konzulat Ruske Federacije u Zagrebu, odnosno njegov odjel za vize, više ne postoji. Dvije su države svele svoja diplomatska predstavništva na minimum osoblja.
Dakle, vizu valja pokušati ishodovati u najbližem ruskom konzulatu u Hrvatskoj koji je još otvoren. Dilema je bila – Ljubljana ili Beograd. No i samo putovanje postalo je komplicirano. Do prošle su godine zrakoplovi svakodnevno letjeli između Zagreba i Moskve, no zračni je promet između država EU-a kojemu pripadamo i Rusije – ukinut. Alternative su skupe, neke i egzotične, a sve iziskuju i puno više vremena: još postoji izravna zračna linija za Moskvu iz Beograda, no uglavnom su mjesta tjednima unaprijed rasprodana, a karte papreno skupe – u skladu s potražnjom. Jeftinija i izvjesnija varijanta je iz Zagreba za Istanbul, pa iz Istanbula za Moskvu. Ali tu je problem što po dolasku u Tursku moram izaći, nema transfera, ponovno prolaziti sve kontrole da bih opet ušao na odlazne terminale, a razmak između dva leta je takav da postoji velika opasnost da propustim polijetanje. Alternativa je noćenje u Istanbulu, no to puno poskupljuje cijelu priču. Postoje i varijante preko Dubaija pa neka kombinacija Beč – Erevan – Moskva. Čak se i tu mogla pronaći nešto povoljnija karta, no razlika u cijeni bi se istopila putem. A tu je i viza. Osim toga, tek sam polovicom studenoga izašao iz bolnice, s operacije, tako da nisam želio ništa raditi unaprijed da se ne ‘zacopram’.
Jednosatna borba
Na koncu je izbor pao na Beograd. Iz Zagreba autobusom, ondje provesti nekoliko dana dok viza ne bude gotova pa nastaviti izravnom linijom – u zadnji je tren iskočilo slobodno mjesto. No vizni režim je postrožen. Morao sam u Zagrebu izvaditi vjenčani list, prevesti ga kod ovlaštenog sudskog prevoditelja, imati plaćenu policu osiguranja tijekom predviđenog boravka, ispuniti formulare s bezbrojnim pitanjima, poslati ih e-poštom, ali ih imati i ispisane, te ono što je ispalo najkompliciranije, pozivno pismo ovjereno u Moskvi kod javnog bilježnika. Ali – original! Nije ženi bio problem ishoditi ga u Moskvi, no kako će i hoće li poštom taj original doći do mene? Avionska pošta, razumljivo, ne funkcionira jer nema zračnog prometa. DHL i slične kompanije većinom su se povukle iz Rusije, običnom poštom je neizvjesno i preriskantno, moglo bi se dogoditi da uopće ne stigne… Spas je pronađen u prijateljevu prijatelju koji ga je jednostavno u Moskvi preuzeo od žene i u džepu ga donio i predao prijatelju u Beogradu, a ovaj meni kada sam stigao. Nakon šestosatnog putovanja busom do Beograda, pronalaska nekakvog prenoćišta, tek sam drugi dan uspio dočepati se tog dokumenta. No sada je valjalo čekati dan u tjednu kada konzulat radi za stranke.
Pola sata prije otvaranja ujutro već sam se na hladnoći gužvao s desecima drugih ispred konzulata, a pristizali su novi i novi. Redom Rusi (Srbima viza za Rusiju ne treba), po nekim procjenama u Srbiji je trenutno više od 100.000 onih koji su pristigli od kraja veljače ove godine i mnogi od njih neprestano pokušavaju ishoditi nekakve dokumente u svom konzulatu.
No nekako sam se uspio, nakon gotovo jednosatne ‘borbe’ probiti do šaltera da predam svoje dokumente naglasivši kako mi je nužna viza po hitnom postupku (normalan može potrajati i do dva tjedna!). Službenik je preuzeo moje dokumente, rekao mi da čekam i već je moje mjesto zauzeo neki Rus.
Vrijeme je sporo prolazilo u zagušljivoj prepunoj prostoriji i tek nakon sat i pol sam prozvan.
Strogi žandar
“Morate otići u banku i uplatiti taksu za vizu, no požurite se, konzulat je otvoren do 12 sati!”, samo mi je rekao, dao uplatnicu i adresu te jedine banke u kojoj je moguće izvršiti uplatu. Jurnjava taksijem, čekanje u redu, novo lovljenje taksija… i u 11.30 sam tamo i predajem uplatnicu.
Ali, nakon 10-ak minuta, kada sam opet prozvan, novi problem:
“Trebamo sken putovnice vaše supruge na e-adresu, i to odmah”, zovem Moskvu, objašnjavam.
“Eto stiže vam za koju minutu”, kažem s olakšanjem.
“Mmmm, da, ali tu je novi problem. Online formular ispunili ste u Hrvatskoj, je li tako? Ne prikazuje se u našem sustavu. Morate ga opet ispuniti… Bez toga nema vize”, hladno mi kaže i vraća putovnicu.
“Ali… radite još samo desetak minuta, kako…, gdje, pa imate ispisano…”, kumim, molim. Bezuspješno.
“Možete doći sljedeći tjedan”, samo kaže. A let mi je za vikend već plaćen.
Opet kumim, molim, pa mi daje sat vremena, iznimno će ovaj put izdati vizu nakon prestanka radnog vremena. Luđački mi je sada potrebno računalo s internetom i pisačem, i to odmah. Tu ga ne mogu dobiti. Imam prijatelja, ali živi daleko odavde i na poslu je… Jurim van, ne znajući kuda, mozak radi 300 na sat. Onako unezvjerenog, ‘snimi’ me policajac iz vanjskog osiguranja i pita što je. Objašnjavam očajno i pitam postoji li igdje ikakav internet-caffe ili nešto slično.
“Nema više internet-caffea odavno, ali pokušaj tu gore, sto metara s desne strane ti je birtija, kaži gazdi da ga je zamolio Rajko da ti pomogne…”, smilovao se strogi žandar u crnom, s potkapom, pancirkom i automatskom puškom na prsima. Trčim do birtije, tražim gazdu, prenosim poruku.
“Sjedi straga za kompjutor, što ćeš popiti?”, pita ovaj.
“Rakiju. Duplu!”, odgovaram i počinjem ispunjavati novi formular. Opet bezbrojna pitanja, onaj stari, ispunjeni, ostao je dolje u konzulatu, moram kopati sve datume, brojeve iznova. Nekako uspijevam. Dok pisač brundajući ispisuje, nazdravljam s gazdom pa trčim natrag.
Domaći brend
Uglavnom, nakon sat i pol izašao sam napokon s vizom u džepu. Da nije bilo ovog spleta sretnih okolnosti, propao bi mi let, morao bih opet busom natrag doma. Za novu kartu, a od prošle godine cijena aviokarte porasla je i sedam, osam puta, teško da bih opet skucao.
Na sam let krećem taksijem u četiri ujutro jer, po novim pravilima, zbog sigurnosne procedure na letovima za Rusiju, valja doći tri sata prije polijetanja. Prolazim tri sigurnosne kontrole, dvije putovnica i napokon se ukrcavam u zrakoplov. I za nepuna tri sata slijećem u Moskvu. Za tri sata leta, gotovo desetodnevna drama…
“Stigli smo”, kaže mi moj taksist Kirgiz. Žena nas je dočekala ispred ulaza u zgradu, unosim stvari.
“Gdje ćemo otići nešto pojesti? Nisam stigla…”
“McDonald’s”, odgovaram kao iz topa.
Foto: Privatna arhiva
Pojeo sam ih, za silu, svega nekoliko u cijelom životu, ne volim brzu hranu, a McDonald’s posebno. No još ljetos sam se zainatio, nakon vijesti da se ta kompanija zbog sankcija povukla iz Rusije, ali je odmah zamijenjena domaćim, ruskim brendom, kako ću, ako se ikad dovučem do Moskve, prvo tamo.
“Ukusno i točka!” ime je sada lanca restorana brze hrane koji je zamijenio planetarni američki brend.
Rečeno – učinjeno. Veliki meni, s morsom umjesto Coca-cole, dobro je sjeo nakon svega. Bilo je ukusno. I točka.
Foto: Privatna arhiva
