Cijeli svijet danas obilježava oslobađanje preostalih zatvorenika koncentracijskog logora Auschwitz. Sovjetska vojska koja je 27. siječnja 1945. prodrla u taj logor, zatekla je nezamislive prizore…
Pakao na zemlji
Prema procjenama muzeja Auschwitz najmanje 232.000 djece, većinom židovske, bilo je deportirano u Auschwitz. Više od 200.000 djece, u tom logoru ubijeno je. Samo je njih 700 oslobođeno iz logora u siječnju 1945.
Od 1,3 milijuna ljudi, koliko se procjenjuje da je deportirano u Auschwitz, oko 1,1 milijun ljudi, među kojima oko milijun Židova, tamo je nestalo. Oko 900 000 Židova ubijeno je u plinskim komorama logora odmah po dolasku. U dodatku na to, oko polovica od 400.000 zatvorenika registriranih u logoru – nestala je.
Oleg Mandić je poznat kao “dječak koji je posljednji napustio logor Auschwitz”. Svoj život je posvetio svjedočenju o holokaustu, kao najvećem zlu koje je čovječanstvo upoznalo. U vrijeme kada je s majkom i bakom iz Opatije odveden na to zloglasno stratište, imao je samo 11 godina:
Hrvatski dječak u rukama dr. Mengelea
“Prvi moj dan u Auschwitzu prošao je u velikoj dvorani. Bio je 10. srpanj 1944. godine. Na rampi su nas izbacili iz vagona, podijelili muške i ženske. Ja sam bio u grupi sa 900 žena”, ispričao je Oleg za HRT, navodeći kako je preko noći izgubio ime i prezime, te postao samo broj.
“U mjestu gdje su masovno ubijali ljude, po strogim njemačkim pravilima morao sam prije prelaska u logor proći ambulantni pregled. Kad sam to sve čuo, prestravio sam se i dobio temperaturu, pa su zaključili da me ne mogu odvesti u muški logor, ali i da ne mogu ostati u ženskom. Onda se netko od njih sjetio da postoji ‘odjel za blizance’ koji je vodio dr. Mengele”, ispričao je Oleg.
“Tamo su bila smještena djeca do 18 godina, i tako sam upao u Mengeleov odjel. Ostao sam preko mjesec dana jer sam skužio odmah da je u bolnici bolji tretman nego u logoru – trljao sam toplomjer pa bi rasla temperatura ili bih pojeo sirovi krumpir da skoči temperatura… Onda sam obolio, dobio ospice i proljev, pa su me stavili u zarazni odjel, i nakon mjesec dana vratili na odjel za blizance. Oni su malo po malo odlazili, a jedino sam ja ostao tamo do kraja rata. U bolničkoj sobi, od papirnatih ubrusa radio sam cvijeće. Nisam niti jednu pticu, niti jednu travku vidio za svog boravka u Auschwitzu. Niti nebo, jer se ono nije moglo vidjeti od gustog dima iz krematorija.”
Photo by Mateusz Feliksik
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
