Njegov glas, temperament i spontanost bili su nenadmašni. Zapravo, bio je prvi sportski reporter i komentator u bivšoj Jugoslaviji koji je oduševljavao mase kraj radijskih i kasnije televizijskih aparata. Mladen Delić rođen je u Sinji, 15. siječnja 1919. godine, umro je u Zagrebu, 22. veljače 2005. Ostavio je u našoj kolektivnoj memoriji toliko sportskih uspomena, ushita, veselja, ali i one dostojne tuge, kakva tuga u sportu i treba biti. Mladen je tema našeg feljtona o legendama, istinskim komentatorskim legendama ovih prostora…
Novinarstvom se počeo baviti poslije Drugog svjetskog rata pišući za Narodni sport i Borbu te radeći za Radio Zagreb. Svoj prvi radijski prijenos imao je 1947. godine, a profesionalni novinar je od 1950. kad je utemeljio Sportsku redakciju Radio Zagreba. Bio je pionir sportskog programa i na Hrvatskoj televiziji, na kojoj je radio kao novinar, reporter, urednik i komentator od 1965. do umirovljenja 1984. godine.
Pripremao je i vodio prve sportske emisije TV Zagreb, a 12. svibnja 1957. komentirao je istovremeno i za radio i za Televiziju prvi prijenos u povijesti televizije u Hrvatskoj – nogometnu utakmicu Jugoslavija – Italija (6:1) sa stadiona u Maksimiru.
Jedan ushit se pamti
Naposljetku, s više od 1500 prijenosa iz 36 zemalja sa četiri kontinenta, ostao je nenadmašan u prenošenju atmosfere sa sportskih borilišta.
Jedan je njegov usklik ostao zapamćen kao vjerojatno najslavnija rečenica u povijesti sportskih prijenosa.
“Ljudi moji, je li to moguće!” – povikao je u mikrofon 22. prosinca 1983. na samom završetku nogometne utakmice Jugoslavija – Bugarska u Splitu. ”Ma, što je ovo? Da, ludnica, ljudi moji”! Dodao je potom u eter.
Igrale su se kvalifikacije za Europsko prvenstvo, Jugoslaviji je u Splitu protiv Bugarske u prosincu 1983. godine trebala pobjeda a do posljednjih sekundi rezultat je bio neodlučan, 2:2. Jugoslavija je ipak zabila pobjedonosni gol, publika je pala u delirij, a Delićev usklik ušao u povijest hrvatskog radijskog i televizijskog novinarstva.
Uzvik “Ljudi moji, je li to moguće!” ubrzo je postao reklamni slogan, ali i dio svakodnevna govora. Stariji će se prisjetiti i olimpijske 1968. godine, kad je u Ciudad de Mexicu splitska plivačica Đurđa Bjedov osvojila zlatnu olimpijsku medalju na 100 metara prsno. Mladen je o tome poslije zapisao:
“U finalu se Đuke odlično držala prateći najbolje prsačice svijeta. Počinje finiš. Uzbuđen sam. Vičem u mikrofon: Đuke vodi. Ludo! Nevjerojatno! Je li to moguće? Đurđice! Zlatna naša Đuke! Ona ne vjeruje sama sebi. Gleda prema meni. Dižem svoj veliki palac: Prva si Đuke, olimpijska pobjednica! Nestaje mi daha, ludo sam sretan!”
Prvi put televizijski su gledatelji čuli Delićev glas 28. studenoga 1956. iz Londona, gdje su igrale reprezentacije Engleske i Jugoslavije. Mladen je prenosio za radio, ali tehničari u Zagrebu uključili su njegov prijenos za radio uz televizijsku sliku.
Delić je i sam bio svestrani sportaš. Vježbao je u Sokolu, igrao nogomet u sinjskom Junaku, košarku u zagrebačkoj Slaviji, te trenirao atletiku u Hašku. Bio je atletski i košarkaški sudac, dužnosnik u više sportskih saveza, te član Odbora za rekorde i pravila Međunarodne atletske organizacije.
Primio je brojne nagrade i odlikovanja: Trofej Saveza za fizičku kulturu Hrvatske 1955. godine, nagradu za životno djelo Milan Milanović Saveza za fizičku kulturu Hrvatske 1980. godine i nagradu za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije 1981. godine.
Dobitnik je nagrade za životno djelo 1994. godine i Trofeja Hrvatskog zbora sportskih novinara 1999. godine.
Izvještavao je sa šest ljetnih i sedam zimskih olimpijskih igara, sa sedam svjetskih nogometnih prvenstava te s mnogih drugih športskih događaja.
Gimnaziju završio u Sinju 1937, pravo studirao u Beogradu 1938–41, gdje je 1939. završio i Tečaj za spremanje nastavnika za tjelesni odgoj. Sportom se bavio još kao srednjoškolac i 1934. bio prvak Dalmacije u višeboju. Od 1941. živi u Zagrebu te je do 1945. nastavnik tjelesnog odgoja i sporta u Domobranskoj zastavničkoj školi i član atletskoga kluba HAŠK.
Od 1945. do 1947. godine član je zagrebačkoga košarkaškog kluba »Slavija« i nastavnik u Višoj školi za fizičku kulturu, a 1952/53. u V. muškoj gimnaziji. Bio je stručni tajnik Fiskulturnog saveza Hrvatske 1947–50. a 1952. jedan od osnivača svjetske atletske statističke organizacije ATFS (Association of Track and Field Statisticians).
Novinarstvom se počeo baviti 1945. godine u Ilustriranim fiskulturnim novinama, potom je zagrebački dopisnik Borbe 1953–55. Osnivač je i prvi urednik sportskog uredništva Radio-Zagreba (1950), a od 1965. urednik TV Zagreb.
Članke iz područja sporta objavio je u dnevnom tisku i časopisu Povijest sporta, te priredio ili uredio više publikacija, napose onih statističkoga karaktera (Jugoslavenska atletika, Zagreb 1954; Godišnjak Saveza sportova Jugoslavije, Beograd 1956–60; Najbolji u Evropi, Beograd 1962; Almanah jugoslavenskog sporta 1943–1963, Beograd 1964). Bio je urednik Enciklopedije jugoslavenskoga nogometa (Zagreb 1974).
Dobitnik je Nagrade za životno djelo »Otokar Keršovani« Društva novinara Hrvatske 1976, Nagrade »Milan Milanović« za životno djelo Saveza za fizičku kulturu Hrvatske 1980. i Nagrade za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije 1981.
Mlađi brat Mladena Delića je Svemir Delić. Svemir je umro u Splitu 3. siječnja 2017. godine, a bio je igrač splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama, s time da je u Dinamu odigrao više utakmica.
