Početak mjeseca u međunarodnoj areni obilježen nizom važnih događaja: povijesno nezabilježenom smjenom predsjednika američkog Kongresa Kevina McCarthyja, rezultatima slovačkih parlamentarnih izbora na kojima je pobjedu odnijela stranka bivšeg dvostrukog premijera Roberta Fica koja iskazuje otvorene proruske stavove, govorom ruskog čelnika Vladimira Putina u Valdajskom debatnom klubu, rastom opasne krize na Južnom Kavkazu vezanom uz Armeniju i Azerbajdžan, rastom migrantske krize u Europskoj uniji itd.
U samo dva tjedna, dva su velika susjeda i ponajvažnije zemlje angloameričkog bloka – Sjedinjene Države i Kanada – potpuno neočekivano, gotovo iz ničega ostale bez šefova svojih parlamenata.
Prvo je sam odstupio predsjednik kanadskog parlamenta Anthony Rota nakon izbijanja velikog skandala zbog pozivanja na sjednicu parlamenta, tijekom posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i u nazočnosti brojnih stranih diplomata, bivšeg ukrajinskog pripadnika Hitlerove 14. grenadirske divizije Waffen SS Galizia, 98-godišnjeg Jaroslava Hunke – kojeg je pritom nazvao “ratnim herojem”
Inače, nakon Drugoga svjetskog rata Nürnberški je sud tu zloglasnu vojnu formaciju optužio za ubojstva stotina poljskih i židovskih civila, a do danas u Kanadi traju povijesni prijepori oko toga zašto je Ottawa dopustila useljenje 800 pripadnika te divizije na kanadski teritorij. Oni nemaju nikakve veze s ostalom brojnom ukrajinskom zajednicom u toj zemlji, koja se onamo počela doseljavati još početkom XX. stoljeća, najvećim dijelom iz ekonomskih razloga.
Anthony Rota, da bi spasio svog stranačkog kolegu iz vladajuće Liberalne stranke i aktualnog premijera Jastina Trudeaua, preuzeo je na sebe svu odgovornost i odstupio s dužnosti. Uz ispriku je rekao: “Tom javnom pohvalom izazvao sam bol pojedincima i zajednicama, uključujući i židovsku zajednicu u Kanadi i diljem svijeta. … Prihvaćam punu odgovornost za te poteze.”
Prethodno su Poljska i Rusija uložile oštar prosvjed, uz zapanjujuću šutnju samog Izraela kojeg se slični primjeri s veličanjem bivših nacista ili njihovih simpatizera diljem svijeta tradicionalno itekako tiču i na koje redovito krajnje oštro reagira. Još jedan dokaz snažnih geopolitičkih borbi i dramatičnih promjena koje su zahvatile svijet.
Odlazak čelnika američkog Zastupničkog doma, a time i cijelog Kongresa, Kevina McCarthyja potpuno je drukčijeg karaktera od kanadskog, a riječ je o povijesnom presedanu jer se dosad nikada nije dogodilo da je jedna stranka smijenila vlastitog predsjednika Kongresa.
Ključni zaključak
Nakon što je u petak 29. rujna u posljednji čas s predsjednikom Bidenom postigao dogovor o prijelaznom proračunskom razdoblju od 45 dana, čime je spriječena paraliza rada vlade i državnih tijela, u kojem je izostavljeno daljnje financiranje Ukrajine, dogovor je izazvao podjednaki šok i među demokratima i među republikancima. Prvima je bilo nevjerojatno da je Biden odustao od financiranja Ukrajine, dok je drugima izgledalo da je opet, kao i na proljeće, popustio McCarthy, da je odustao od ključnih zahtjeva republikanaca koji se odnose na veću štednju u državnoj potrošnji, snažniju zaštitu državne granice od ilegalnih migranata itd.
McCarthyja je, zapravo, smijenila manjina republikanaca, njih svega desetak iz radikalnog krila te stranke sklonih Donaldu Trumpu, koje je na opoziv pozvao Matt Gaetz, zastupnik iz Floride, a za što je dobio potporu svih zastupnika iz Demokratske stranke.
Paradoks se krije i u činjenici da je Kevin McCarthy zapravo pragmatičan političar, sklon dogovoru s Bidenom kada je riječ o ključnim pitanjima koja bi mogla naštetiti interesima Sjedinjenih Država ili njihovoj unutarnjoj stabilnosti kako je to bilo i u ovom slučaju, vezano uz proračun. Nije bio pobornik ni nedavnog pokretanja procesa opoziva protiv Bidena, što su na kraju, svojim entuzijazmom, uspjeli progurati tek vođe ključnih kongresnih odbora koji su u većinskim rukama republikanaca.
Drugim riječima, demokrati su svojim sudjelovanjem u cirkusu opoziva McCarthyja odaslali jasnu poruku kako im ni jedan republikanac nije prihvatljiv kao partner u kreiranju državne politike. Uopće im nije bilo važno što je to povijesni presedan, ali ni to što taj čin može dodatno destabilizirati ionako krajnje složenu i aferama i sudskim procesima opterećenu američku političku scenu, ali i politički i ideološki krajnje podijeljeno američko društvo.
To bi, konačno, trebalo i kod samih republikanaca razbiti sve iluzije o mogućem pronalasku zajedničkog jezika s demokratima, kojima je, očito, ideološka borba s republikancima u pitanjima abortusa, eutanazije, rasne problematike, prava LGBT zajednica i sl., temeljni postulat njihova djelovanja. Dok republikanci u tom smislu ne budu poraženi, odnosno dok ne prihvate ideološke stavove demokrata – bilo kakva konkretna suradnja s njima, osim u ključnim pitanjima za funkcioniranje same države – za demokrate je neprihvatljiva.
Četiri procesa
Sve ovo opisano, što se već dulje vrijeme događa, svjedoči da je u SAD-u pokrenut pravi “politički građanski rat” u kojem se ne biraju sredstva. Protiv bivšeg predsjednika Trumpa pokrenuta su u kratkom roku čak četiri sudska procesa i jedna građanska parnica – sve s ciljem sprečavanja njegove kandidature na idućim predsjedničkim izborima. Neovisno o svemu, on je i dalje uvjerljivo prvi republikanski kandidat za nominaciju, a po najnovijim istraživanjima čak je i medijski favoriziranog Bidena preskočio za čak 10 postotnih bodova – 52:42 posto.
Jasno je kako je to signal za pravu uzbunu unutar Demokratske stranke koja će takvo što teško dopustiti. Drugim riječima, oni se sada mogu pouzdati samo u izricanje zatvorske kazne protiv Trumpa, u nadi da će kontrolom svih izvršnih državnih tijela uspjeti amortizirati očekivani bunt na političkoj sceni i na ulicama američkih gradova.
U tom bi im smislu pomoć trebala biti i činjenica da je FBI, kako je to 4. listopada kao ekskluzivu objavio tamošnji medij Newsweek u autorskom tekstu Williama M. Arkina pod naslovom “Ekskluzivno: Sljedbenici Donalda Trumpa na meti FBI-a jer se bliže izbori 2024.”, znakovito, otvorio jednu novu kategoriju ekstremista.
U tekstu se navodi: “Savezna vlada vjeruje da je prijetnja nasiljem i velikim građanskim nemirima oko predsjedničkih izbora u SAD-u 2024. toliko velika da je tiho stvorila novu kategoriju ekstremista koje nastoji pratiti i suprotstaviti im se: vojsku MAGA sljedbenika Donalda Trumpa. … Izazov za Federalni istražni ured je progon i sprečavanje onoga što naziva domaćim terorizmom bez izravnog spominjanja političkih stranaka ili veza — iako su velika većina njegovih trenutnih ‘antivladinih’ istraga Trumpovi simpatizeri, prema tajnim podacima do kojih je došao Newsweek”, piše američki liberalni medij.
“FBI je u gotovo nemogućem položaju”, kaže sadašnji dužnosnik FBI-a, koji je tražio anonimnost … Dužnosnik je rekao kako FBI namjerava zaustaviti domaći terorizam i svako ponavljanje napada na Capitol od 6. siječnja 2021.
Riskiranje provokacija
Ali Ured također mora očuvati ustavno pravo svih Amerikanaca na kampanju, slobodno govorenje i prosvjed protiv vlade. Fokusirajući se na bivšeg predsjednika Trumpa i njegove pristaše MAGA (Make America Great Again), rekao je dužnosnik, Ured riskira provociranje upravo onih protuvladinih aktivista kojima se protuterorističke agencije nadaju suprotstaviti.
“Posebno u vrijeme kada se Bijela kuća suočava s protivljenjem republikanaca u Kongresu koji tvrde da je Bidenova administracija ‘naoružala’ Ured protiv desnice.”
Newsweek je također pregledao tajne podatke FBI-a i Ministarstva domovinske sigurnosti koji prate incidente, prijetnje, istrage i slučajeve kako bi pokušao izgraditi bolju sliku. Dok se stručnjaci slažu da je trenutno gerilsko okruženje nabijeno i jedinstveno opasno, mnogi se također pitaju je li “terorizam” najučinkovitiji način za opisivanje problema, ili metode protuterorizma razvijene u proteklom desetljeću kao odgovor na Al-Qaidu i druge islamističke skupine predstavljaju najplodonosniji način za izradu domaćih rješenja.”
“Trenutno političko okruženje nije nešto za što je FBI nužno odgovoran, niti bi trebao biti”, kaže Brian Michael Jenkins, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam i viši savjetnik predsjednika RAND Corporation u izjavi za Newsweek. Bijela kuća i Trumpov stožer odbili su ovo komentirati, navodi američki medij.
“Otkrića da su neki Trumpovi simpatizeri posebno na meti FBI-a poklapaju se s optužbama među njima da ih Ured ima na nišanu i da je političko oruđe represivne duboke države u Washingtonu, D. C., usmjereno na očuvanje političke moći po cijenu demokracije.
Takvi pogledi nisu samo s najudaljenijeg ruba. Neki od Trumpovih republikanskih saveznika u Kongresu pozvali su na ukidanje FBI-a zbog takvih optužbi i kaznenog progona Trumpovih pristaša zbog napada 6. siječnja. Borba oko FBI-a sama po sebi pomaže u podizanju političke temperature uoči izbora 2024.”, zaključuje američki medij.
Ukidanje FBI-a?
A da Biden misli ozbiljno, svjedoči i njegov tvit iz rujna u kojem kaže: “Donald Trump i MAGA republikanci prijetnja su samoj duši ove zemlje.” “Cilj republikanaca MAGA-e jest dovesti u pitanje ne samo legitimitet prošlih izbora nego i izbora koji se održavaju sada i u budućnosti”, rekao je aktualni predsjednik.
Iz ovih se riječi i najbolje vidi razlog moje prethodne konstatacije da će Biden i njegov tim iza kojeg stoji tzv. duboka država, učiniti sve što mogu da ponovno dobiju izbore i spriječe dolazak Trumpa ili bilo kojeg drugog neugodnog republikanca bliskog njegovim stavovima na vlast.
Republikanski zastupnici sada moraju u najkraćem mogućem roku, a svakako prije isteka 45 dana, izabrati novog čelnika Zastupničkog doma.
I to moraju učiniti gotovo jednoglasno s obzirom na svoju vrlo malu prednost u ukupnom broju zastupnika nad demokratima. Drugim riječima, novi kandidat opet će morati dobiti i potporu Trumpu odanih zastupnika s desnog krila, kako je to morao i smijenjeni predsjednik. Problem je što su potonji, prigodom spomenutog dogovora, uspjeli, kao preduvjet za svoju potporu, progurati pravilo da bilo koji zastupnik može pokrenuti opoziv predsjednika Kongresa, čime se upravo poslužio i spomenuti Matt Gaetz.
Nije tajna kako je to desno krilo postalo vrlo nezadovoljno “mekanom” i kompromisnom politikom McCarthyja, sklonog dogovorima s Bidenom, i da je već dulje vrijeme otvoreno davalo do znanja kako potonji sve manje čuje i sluša njihov glas – što je i rezultiralo njegovim šokantnim opozivom.
Dakle, što sada učiniti, republikancima neće biti lako odlučiti. Ići na kompromise s demokratima i očekivati od njih da oni podrže novog republikanskog kandidata bilo bi krajnje rizično za cijelu Republikansku stranku, kako u smislu očuvanja njezina jedinstva, tako i u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora u jesen iduće godine.
Šokantni opoziv
Veća je vjerojatnost da će pokušati pridobiti barem dvojicu ili trojicu zastupnika sa svog desnog krila, što bi im onda i omogućilo izglasavanje novog predsjednika iz svojih redova.
Međutim, ako u tome ne uspiju, slijede krajnje opasna vremena jer će se u pitanje dovesti izglasavanje proračuna za iduću godinu, nakon isteka ovog privremenog, protupožarnog – dogovorno produljenog na rok od mjesec i pol dana, i koji je, zapravo, smjenom McCarthyja i propao.
Sve ovo prijeti “erozijom upravljanja” državom, na što je implicirala kreditna rejting agencija Fitch kada je, usprkos dogovoru o povišenju vladina limita zaduživanja u lipnju, ipak smanjila kreditni rejting SAD-a s AAA na AA+. Drugim riječima, Fitch je očekivao nastavak krize, a ne njezino rješavanje ili ublažavanje.
“Došlo je do stalnog pogoršanja standarda upravljanja tijekom posljednjih 20 godina, uključujući fiskalna pitanja i pitanja duga, bez obzira na lipanjski dvostranački sporazum o suspenziji ograničenja duga do siječnja 2025.”, objavio je Fitch. “Ponavljani politički zastoji u vezi s ograničenjem duga i rješenja u posljednjem trenutku narušili su povjerenje u fiskalno upravljanje”, rekao je tada Fitch.
A kako je 4. listopada objavio Newsweek, u rujnu je i agencija Moody’s “upozorila da bi zatvaranje vlade pokazalo koliko je pogrešno kreiranje fiskalne politike postalo u SAD-u, najvećem gospodarstvu svijeta”.
“To bi naglasilo slabost američke institucionalne i upravljačke snage u odnosu na druga napredna gospodarstva”, rekao je Moody’s.
Zbog novonastale neizvjesnosti u Kongresu bojazan od neuspjeha u postizanju sporazuma o proračunu iskazuju pojedinci i na Wall Streetu, koji predviđaju gašenje u studenome, a sličnog je mišljenja i Goldman Sachs, kako prenosi Bloomberg.
Sve su opcije u igri kada je u pitanju američki “politički građanski rat” u kojem se pojavio još jedan povijesni presedan: svatko protiv svakoga, iz suprotnih tabora, počeo je podizati svoje tužbe, ali i ignorirati one tuđe.
Ugrožena bit
Biden otvoreno ignorira opoziv koji je Kongres protiv njega nedavno pokrenuo i govori o zloporabi demokracije od manjinske grupe MAGA republikanaca, o opasnosti “fašizma” u američkom društvu, kojeg opet, kako kaže, predvode MAGA Amerikanci. Njegov sin Hunter, involviran u kontekstu spomenutog opoziva zbog svog rada u ukrajinskoj energetskoj tvrtki Burisma nakon revolucije 2014., u međuvremenu je dobio imunitet od kaznenog progona, što je izazvalo konsternaciju republikanaca, a upravo je najavio i svoje podizanje kaznenih prijava protiv istaknutih republikanaca.
Ovakav razvoj događaja – ignoriranje odluka zakonodavnih i državnih tijela, podizanje svojih tužbi, protutužbi, istrage i sudski procesi – prijeti više od bilo čega drugog samoj biti američke demokracije, kroz njezinu zloporabu u osobne, političke i(li) politikantske svrhe. I to u vrijeme kada Bidenova administracija na vanjskopolitičkom spektru svog djelovanja uporno inzistira na svojoj ideološkoj platformi globalne zajedničke borbe svjetskih demokracija protiv diktatura i autokracija.
Nedavna jednodnevna vojna operacija azerbajdžanske vojske u samoproglašenoj Republici Gorski Karabah zauvijek je u prah i pepeo bacila njezinu, od nikoga priznatu “državnost”, ali i otvorila brojne dubioze i pokrenula nove rizike.
Karabaška regija već je više od 2000 godina većinski naseljena Armencima, koji su sad gotovo u cijelosti (njih više od 100.000) završili u egzodusu, našavši utočište u obližnjoj Armeniji. Nestvarne slike zastrašujuće praznog grada i administrativnog središta Stepanakerta izazvale su reakciju Europskog parlamenta koji je izglasao pravno neobvezujuću rezoluciju o osudi Azerbajdžana zbog etničkog čišćenja koje graniči s genocidom, počinjenih ratnih zločina i sl. te zatražio od nadležnih tijela EU-a da Bakuu zaprijete sankcijama, čak i zabranom uvoza azerbajdžanske nafte i plina.
Ali teško da će Europska komisija i Vijeće EU-a to učiniti. EU je previše žedan energenata nakon odbacivanja onih ruskih i svaki barel nafte i kubični metar plina joj je veoma važan. Poglavito uoči zime.
Čvrsta pozicija
Ovaj vojni potez Azerbajdžana puno je riskantniji s geopolitičkog gledišta jer dinamizira odavno zauzeti, a javno neobznanjeni prozapadni smjer armenskog državnog vrha nakon revolucionarnog dolaska na vlast premijera Nikole Pashinyana. Njegova optužba da je Rusija kriva za pad Gorskog Karabaha zbog svojih nacionalnih interesa u suradnji s Azerbajdžanom koji se tiču energetike i ruskih odnosa s Turskom, kao i njegovo javno kritiziranje Moskve da vojni savez pod njezinim vodstvom, ODBK, nije učinio ništa u zaštiti Armenije u listopadskom ratu protiv Azerbajdžana 2020., koji je ona izgubila, jasno ukazuju u kojem smjeru ide nova politika Erevana.
Nije teško zamisliti skori scenarij povlačenja Armenije iz ODKB-a, a onda i zahtjev Erevana za zatvaranje velike ruke zračne baze na jugu Armenije, jedine preostale na Južnom Kavkazu nakon raspada SSSR-a. Uslijedit će vjerojatni zahtjev za prijam zemlje u euroatlantske integracije. Uostalom, nije bez razloga američko veleposlanstvo u Erevanu vjerojatno i najveće njihovo veleposlanstvo u cijelome svijetu. Osim toga, nedavno su, uoči same azerbajdžanske vojne operacije u Karabahu, u Armeniji održane i prve zajedničke armensko-američke vojne vježbe. Ništa se u Armeniji ne događa slučajno.
Amerikanci će iz svega ovog sigurno profitirati, barem na diplomatskoj razini, jer će moći govoriti o još jednom ruskom političkom strateškom porazu i svojoj pobjedi: iščupat će Armeniju iz stoljetnog ruskog zagrljaja, poput Ukrajine, i pokušati ojačati američke pozicije u regiji koja je “u ruskom dvorištu”.
Međutim, realno, Amerika je daleko, a Armeniji u slučaju novih nestabilnosti s povijesno neugodnim susjedima Turskom, Azerbajdžanom, osim Rusije, zapravo nitko drugi ne može jamčiti stvarnu sigurnost. Iran je, kao tradicionalni prijatelj Armenije, iako neugodan, dosta slab kada je riječ o obračunu globalnih sila. Osim toga, ni Teheranu nikako ne odgovara odlazak Armenije u američki zagrljaj.
Zbog svega ovog u samoj Armeniji, u doslovnom smislu te riječi, kuha. Jedni staju uz Pashinyana, drugi zahtijevaju njegovu ostavku i optužuju ga za izdaju i gubitak povijesnog armenskog teritorija.
Uostalom, oni malo upućeniji znaju za čuvene riječi Henryja Kissingera: američkim neprijateljima je teško, ali prijateljima Amerike još je teže. Nije teško ove znakovite riječi sagledati i u kontekstu sadašnjeg stanja u Ukrajini.
Sam Azerbajdžan nastoji previše ne radikalizirati svoje zahtjeve za teritorijalnim spajanjem kopnenim koridorom sa svojom enklavom Nahičevan kako ne bi doveo do radikalizacije stanja u Erevanu i pada Pashinyana, čija politika interesima Bakua posve odgovara. Dolazak na vlast za sebe neprijateljski nastrojene nove vladajuće garniture u Armeniji sigurno mu nije od interesa.
Nova baza
Vatru na ulje sigurno dolijeva i najavljeno moguće otvaranje ruske pomorske baze u nedalekoj odmetnutoj gruzijskoj regiji Abhaziji, na Crnome moru. Aslan Bzhania, predsjednik samoproglašene Abhazije čiju neovisnost Rusija priznaje, izjavio je da je potpisan sporazum za otvaranje stalne baze ruske mornarice u okrugu Očamčira nakon njegova sastanka s Vladimirom Putinom u srijedu. Riječ je o istome mjestu na kojem je svoju bazu imao i SSSR pa je jasno da će cijela stvar ići vrlo brzo s obzirom na to da je ključna infrastruktura očito još u funkciji.
Dakle, ako i dođe do zatvaranja ruske baze u Armeniji, Rusi su opet tu, u regiji, iz koje očito ne namjeravaju otići.
Od samog početka ukrajinske invazije Moskva je svoju politiku strateške strpljivosti smatrala prihvatljivom i po cijenu određenih gubitaka i šteta na ruskom teritoriju od udara ukrajinskih dronova i raketa.
Ovaj posljednji prijedlog izrečen je prošlog tjedna, kao odgovor na riječi američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena da Biden ima “dvije zvijezde vodilje”: jedna ga vodi na pružanje Ukrajini pomoći u obrani od ruske agresije, a pritom “Kijev sam odlučuje kako će koristiti američko oružje”, a druga predstavlja Bidenovu želju da po svaku cijenu izbjegne neposredni američki vojni sukob s Rusijom “koji nije u interesu američkog naroda”.
Ovo posljednje vjerojatno je posve točno. Međutim, vidim nekonzistentnost u Blinkenovoj izjavi. Čini mi se da spomenute “dvije zvijezde” međusobno divergiraju na nebeskom svodu, da nisu kompatibilne i da jedna drugoj zapravo proturječe. Ali recimo da to nema veze jer se politika i diplomacija u obraćanju javnosti vole poigravati slikovitim izrazima.
Međutim, ono što nije u redu i što je krajnje opasno nešto je drugo. Nepoznanica američkih analitičara o tome koja je stvarna granica ruskog strateškog strpljenja, tj. kad će se “čaša preliti”, nakon čega će i prestati Bidenov filigranski ples po žici eskalacije, a početi kaos.
Zasad Biden misli kako još ima prostora za podizanje te ljestvice bez posljedica i da ga zvijezde dobro vode.