Već gotovo pet godina hrvatska politička scena svjedoči neviđenom institucionalnom raskolu između dvaju ključnih nositelja izvršne vlasti – predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Umjesto konstruktivne suradnje u interesu države i njezinih građana, Hrvatska je zarobljena u permanentnom sukobu ega, nadležnosti i osobnih netrpeljivosti. Najvidljiviji i najdugovječniji simptom tog sukoba ogleda se u pitanju imenovanja hrvatskih veleposlanika, gdje je do danas ostalo desetine nepopunjenih diplomatskih mjesta.
Odsustvo dijaloga i obostrana blokada
U normalnim demokracijama, odnosi između predsjednika i premijera temelje se na uzajamnom poštovanju institucionalnih okvira i svijesti o zajedničkoj odgovornosti. No, u Hrvatskoj je došlo do potpune paralize – predsjednik Milanović otvoreno odbija suradnju s Vladom po pitanju veleposlanika, optužujući je za nametanje kandidata bez konzultacija, dok Plenković odbacuje bilo kakav oblik prisile i ističe da Milanović krši ustavne obveze.
Situacija je dosegla apsurd kada je predsjednik počeo imenovati vojne zapovjednike bez konzultacija s Vladom, dok je s druge strane Vlada nastavila blokirati diplomatske prijedloge. Takav odnos ne samo da šteti međunarodnoj reputaciji Hrvatske, već i dovodi u pitanje funkcioniranje osnovnih državnih funkcija.
Milanovićeva strategija konfrontacije
Od početka svog mandata, Zoran Milanović je izgradio političku strategiju na sukobu. Njegov populistički diskurs, nerijetko prožet osobnim uvredama i brutalnim napadima na medije, civilno društvo, europske institucije pa i vlastite suradnike, odudara od uzusa predsjedničke funkcije. Milanović ne skriva prijezir prema “briselskoj birokraciji” i premijerovoj “europskoj retorici”, što dodatno produbljuje jaz između Pantovčaka i Banskih dvora.
Istodobno, predsjednik često iskorištava javne nastupe za vlastitu političku promociju, iako službeno nije na čelu nijedne stranke. Njegova selektivna angažiranost – npr. glasni istupi o pravosuđu, dok istodobno ignorira realne izazove u vanjskoj politici – pokazuje da mu je primarno održavanje osobnog političkog kapitala, a ne dosljedno predsjedničko djelovanje.
Plenkovićeva kontrolirana distanca
S druge strane, Andrej Plenković njeguje imidž smirenog, racionalnog državnika koji “ne spušta razinu komunikacije”. Njegovo odbijanje da uđe u direktne verbalne obračune s Milanovićem nije odraz slabosti, već strateške odluke – premijer preferira odgovoriti preko odluka Vlade, ignorirajući retoričke provokacije predsjednika.
No, i Plenković snosi dio odgovornosti za institucionalnu krizu. Njegovo uporno odbijanje kompromisa u vezi s veleposlanicima pokazuje da mu je politička dominacija važnija od funkcionalne diplomacije. U nekim trenucima čini se da mu odgovara Milanovićeva destruktivna retorika jer ga postavlja u ulogu razumnog lidera nasuprot radikaliziranom predsjedniku.
Šteta za državu i građane
Zbog ovakvog političkog ponašanja obojice dužnosnika, Hrvatska je ostala bez veleposlanika u ključnim državama kao što su Francuska, Kina, Ukrajina, i mnoge druge. Diplomati koji obnašaju dužnost bez mandata nalaze se u pravnom vakuumu, a vanjska politika je svedena na puko održavanje statusa quo, bez strateške inicijative. U svijetu punom geopolitičkih previranja, takva nemoć predstavlja ozbiljan problem.
Osim vanjskih poslova, trpi i unutarnja politička kultura. Povjerenje građana u institucije sve je slabije, percepcija politike kao beskrajnog ringa za osobne obračune jača, a istinska rješenja za gospodarske, demografske i socijalne izazove ostaju na margini.
Hrvatska ne može dugoročno funkcionirati u ovakvom institucionalnom raskolu. Ili će se predsjednik i premijer konačno usuglasiti o osnovnim načelima suradnje, ili će politička scena morati doživjeti duboke promjene. Sve češće se u javnosti postavlja pitanje – treba li Milanović biti opozvan zbog kršenja Ustava i odbijanja suradnje? Ili bi Plenković trebao biti spremniji na kompromis?
Jedno je sigurno – bez promjene ponašanja ili promjene političkih aktera, Hrvatska će i dalje biti taoc osobnih sujeta, a ne država koja snažno i suvereno kroči u budućnost.
Zoran / TV Wien
