Ne pucajte u rock’n’roll – “Bajaga vam smeta, a turbofolk ne?”

Je li glazba postala opasna ili su prijetnje postale prešutno prihvaćene?

Autor: INsajder….

Tekst je ovo koji sam već nekoliko puta počeo pisati, no nikad ga nisam završio. Ne zato što nije bilo materijala, već zato što bih se negdje na pola puta zapitao – jesam li ja lud ili svijet oko mene? Je li moguće da u istoj zemlji, pod istim nebom i ustavom, jedan glazbenik bude persona non grata u jednom gradu, dok u drugom puni dvorane kao da je riječ o nacionalnom blagu?

Da, govorimo o Momčilu Bajagiću Bajagi. Rock glazbeniku. Čovjeku čije pjesme – od “Plavog safira” do “Zažmuri” – generacije pamte kao soundtracke svojih života. Nije ratni huškač, nije politički agitator, nije ni estradni klaun. Čovjek pjeva o ljubavi, životu, nostalgiji i tišini. Ali eto, za neke je – problem.

Posljednji slučaj u Solinu, barem treći u nizu u posljednjih nekoliko godina, još je jedan tužan podsjetnik da je kolektivno sjećanje kod nas često selektivno, a potreba za linčem proporcionalna nečijem imenu i prezimenu. Bajaga, taj navodni simbol nečeg prijetećeg, za neke je neprihvatljiv jer je – što? Jer je iz Beograda? Jer je nekad svirao s drugim glazbenicima? Jer je neko drugi nešto rekao 1992.? Jer je netko nekad čuo nešto o njemu u trećoj ruci u birtiji?

Nema tu više ni argumenta ni suvislog objašnjenja. Samo refren: “Ne može on tu.” A zašto? “Zna se.”

Ali ako se već “zna”, hajde da pokušamo razjasniti: tko odlučuje što smijemo slušati? Tko daje pravo lokalnim moćnicima ili anonimnim pritiscima da uređuju glazbeni ukus nacije? I je li Bajaga zaista veći problem od stvarnih problema koji muče hrvatska mjesta – od iseljavanja do urušavanja infrastrukture?

U Splitu je Bajaga punio stadion, u Zagrebu dvorane, u Osijeku parkove. Tisuće ljudi dolaze i pjevaju s njim. U istoj državi, pod istom zastavom. Ali u Solinu ne može. Neki bi rekli – lokalna odluka. Ja bih rekao – lokalni kukavičluk.

Jer pritisci dolaze od bučnih, ali malobrojnih skupina koje godinama žive od širenja straha, mitova i nacionalne sumnje. Njima nije do istine, već do moći. Do osjećaja da mogu nešto zabraniti, nekome zatvoriti vrata, nečemu stati na kraj – makar to bila i glazba.

Ironično, ti isti ljudi nemaju ništa protiv kada domaći pjevači pune arene s tekstovima koji glorificiraju nasilje, alkohol, ili još gore – otvoreni šovinizam. Ali Bajaga? E, on ne može. Jer je “kontroverzan”.

A kontroverzno je, izgleda, biti normalan. Kontroverzno je ne pljuvati po drugima, ne urlati s bine parole, ne praviti se mesija. Kontroverzno je pjevati “Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu” – jer, bože moj, što ako se netko u toj pjesmi pronađe, pa se osjeti povezan s nekom tamo “drugom stranom”?

Kao društvo, već dugo ne znamo što ćemo s glazbenicima koji nam ne pašu u jednostavne ladice. Ako nisi domoljub po njihovim mjerilima – šuti. Ako nisi njihov – čuj, možda si protiv nas.

Obrazloženje koje to zapravo nije

Organizatori Kawa Festa u Solinu, pokušavajući zadržati dostojanstvo, objavili su sljedeće:

“Razlog negodovanja branitelja i zahtjev za otkazivanjem navedenog koncerta, po njihovom mišljenju, proizlazi iz informacija da je Bajaga za vrijeme Domovinskog rata imao nastup (koncert) u tada okupiranom Kninu i to kako bi dizao moral srpskim vojnicima, odnosno četnicima. Iako smatramo da te informacije i stavovi nisu utemeljeni na relevantnim činjenicama i dokazima, kao grad koji njeguje kulturu i dijalog ne želimo da bilo koji glazbeni događaj postane povod za podjele ili sukobe.”

Zvuči kulturno. Umanjeno. Uštogljeno. Ali kad se oguli diplomatska fasada, ostaje gola istina: koncert je otkazan zbog neutemeljenih mitova i neslužbenih prijetnji.

Pa hajde da raščistimo te “činjenice”

1. Bajaga NIJE svirao u Kninu tijekom rata. Niti je svirao za vojsku, niti za “četnike”, niti je snimio nikakvu pjesmu s famoznim Minđušarima s refrenom o “armiji koja sve smrskava”. Te su optužbe više puta javno demantirane – i od strane samog Bajage, i od kolega, novinara, ljudi iz glazbene industrije. Da je to ikada postojalo, valjda bi se do sada pojavila makar jedna VHS snimka, fotografija, transkript, išta. A nije.

2. Organizatori to sami priznaju. Nakon nabacivanja “mišljenja” branitelja, sami pišu da “informacije nisu utemeljene na relevantnim činjenicama i dokazima.” Pa zašto onda uopće dolazimo do zabrane? Zato što se, kako kažu, ne želi “poticati podjele”. Koje podjele? Nije ih bilo kad je Bajaga svirao u Splitu, samo par kilometara dalje. Tada publika nije bila ugrožena. Ni izvođač. Ni javni prostor.

3. A onda stiže najgori dio: “Odluka o otkazivanju koncerta donesena je odgovorno… s ciljem očuvanja sigurnosti izvođača, publike i javnog prostora.”

        Ponovimo to: sigurnost izvođača, publike i javnog prostora.

       Drugim riječima – netko je prijetio. Netko je izgovorio ili napisao dovoljno ozbiljne riječi da se procijeni kako je koncert potencijalno opasan. Ne za duhovni mir, ne za politički balans, nego za           fizičku sigurnost ljudi.

       To se, da oprostite, zove – prijetnja nasiljem. Prijetnja terorizmom. A ako je to doista bio razlog, onda to nije lokalni kulturni incident, nego ozbiljan sigurnosni problem. Pa neka se time bave         SOA i MUP, a ne glazbeni urednici festivala.

4. A na kraju, valjda u pokušaju zatvaranja kruga, organizatori poručuju:

“Kawa Fest i dalje ostaje platforma otvorena različitim izvođačima i idejama koje povezuju, a ne razdvajaju.”

Iskreno? Malo je tko povezivao regiju glazbom kao Bajaga. Čovjek koji je otvoreno kritizirao Miloševića, podržao studentske proteste, prestao s koncertima nakon tragedije u Novom Sadu… Taj Bajaga? On razdvaja? On smeta?

Pa taj isti Bajaga je rođen u Bjelovaru, ima više koncerata u Zagrebu nego u Beogradu, gostuje kod Barbare Kolar, a njegova publika su sve generacije, iz svih krajeva bivše države. I pjeva o ljubavi, ne o granatiranju.

Zato, dragi Solin, ovo nije bila “odgovorna odluka”. Ovo je bila kapitulacija pred mitom, strahom, i opasnim presedanom.

Ovaj tekst pišem s nadom – da će organizatori budućih koncerata Bajage i sličnih glazbenika imati kičmu. Da neće pokleknuti pred političkim ucjenama, paranojama i šapatima. Da neće prodati kulturu za sitne političke bodove.

Jer glazba nije prijetnja. Glazba nije politika. Glazba je – lijek. A Bajaga? On je doktor koji zna što radi.

A onda se dogodi Solin. Još jedan u nizu gradova u kojem je Bajagin koncert otkazan. Iako puni dvorane po ostatku Hrvatske, i dalje je, po nečijoj procjeni, “nepoželjan” u dijelu iste zemlje. I to ne zato što se dogodilo nešto novo, već zato što se i dalje – reciklira stara laž.

INsajder ….

PS . naravno da očekujem napade sa sviju strana , za i protiv , ali takva je demokracija , nisam nacionalista , poštujem tuđe svoje čuvam , Hrvat , rimokatolik , kršten 70* tih godina , ne 90* tih ko neki …  naravno branitelj