U dubokoj analizi globalnih ekonomskih potresa, otkrivamo zašto Sjedinjene Američke Države povlače radikalne poteze koji prijete destabilizacijom cjelokupnog svjetskog poretka. Nije riječ o hiru, već o očajničkom pokušaju spašavanja pozicije hegemona s mlinskim kamenom duga oko vrata. Dok se Washington bori za opstanak, Europska unija postaje najveća kolateralna žrtva, a Kina strpljivo gradi novu eru.
WASHINGTON/BRUXELLES/PEKING – Na globalnoj pozornici odvija se drama epskih razmjera. Dugo vremena neprikosnoveni svjetski hegemon, Sjedinjene Američke Države, povlači poteze koji se mogu opisati jedino kao posljednji, grčeviti pokušaj da zadrži svoju dominantnu poziciju. Ti potezi, dominantno vezani za agresivnu carinsku politiku i manipulaciju vrijednošću dolara, nisu usmjereni samo na suparnike, već i na najbliže saveznike. Ovo je priča o detronizaciji jedne sile, priča o dubokim poremećajima u temeljima globalne ekonomije koje će definirati budućnost svih nas. Razumijevanje ove dinamike ključno je za shvaćanje kamo svijet ide.
Američki divovski trgovinski feficit
Da bismo shvatili motive iza politike koja se na prvi pogled čini samouništavajućom, moramo zaviriti u bilancu SAD-a. Amerika se tijekom posljednjih desetljeća transformirala iz najveće svjetske tvornice u najveći svjetski trgovački centar. Dok je ostatak svijeta, predvođen Kinom, proizvodio robu jeftino i efikasno, Amerika je konzumirala. Amerikanci su se specijalizirali za ulogu financijera, kreditora i vlasnika kompanija u stranim zemljama s jeftinom radnom snagom, zaboravljajući pritom na vlastitu industrijsku bazu.
Posljedice su zastrašujuće. Godine 2000., robni deficit SAD-a sa svijetom iznosio je značajnih, ali još uvijek upravljivih 380 milijardi dolara. Do prošle godine, ta brojka je eksplodirala na vrtoglavih 918 milijardi dolara. Amerika bilježi goleme deficite s gotovo svim ključnim partnerima: s Kinom on iznosi 295 milijardi dolara, s Europskom unijom 235 milijardi, s Meksikom 171 milijardu, a s Vijetnamom 123 milijarde dolara.
Ova politika “života na dug” stvorila je sustav koji je neko vrijeme funkcionirao u korist Amerike. No, taj je sustav sada dosegnuo točku pucanja. Trumpova administracija, a u određenoj mjeri i Bidenova, shvatila je da je ovo zadnji trenutak da se pokuša provesti bolna, ali nužna reindustrijalizacija. Cilj je jednostavan: ograničiti uvoz strane robe visokim carinama i natjerati američko tržište da ponovno konzumira proizvode vlastitih proizvođača. Više carinske stope čine uvoznu robu skupljom, čime domaći proizvodi postaju konkurentniji, a istovremeno pune državni proračun. To je pokušaj da se “najveći šoping centar” ponovno pretvori u “najveću tvornicu”. No, to je proces koji je iznimno težak, jer su generacije radnika izgubile vještine, a korporativna kultura se navikla na lagodan profit ostvaren proizvodnjom u inozemstvu.
Dolar kao oružje: Genijalni mehanizam koji se raspada
Ono što su američki deficiti, za ostatak svijeta predstavljali su suficite. Kina, Njemačka (kao predvodnica EU), Japan i drugi godinama su gomilali ogromne količine dolara zarađenih izvozom u SAD. Postavlja se ključno pitanje: što su radili s tim dolarima?
Odgovor leži u genijalnom mehanizmu “recikliranja dolara”. Najveći dio tih dolarskih viškova vraćao se natrag u Ameriku, ali ne u obliku kupnje američke robe, već kupnjom američkih državnih obveznica i drugih vrijednosnih papira. U suštini, Kina i Europa su svojim izvoznim viškovima financirale američki dug i proračunski deficit. Time se stvarala sve veća globalna ovisnost o dolaru kao rezervnoj valuti, a američka središnja banka (FED) dobila je nevjerojatnu moć. Određivanjem kamatnih stopa, tečaja i količine dolara u opticaju, FED nije upravljao samo američkom, već i monetarnom politikom većine zemalja svijeta. Dolar je desetljećima bio najmoćnije američko geoekonomsko i geopolitičko oružje.
No, usponom Kine i promjenom globalne paradigme, ovaj se sustav počeo urušavati. Kina je shvatila opasnu istinu: njezina ogromna imovina u dolarima zapravo je američki dug. Njezino bogatstvo ovisilo je o stabilnosti i dobroj volji njezinog najvećeg strateškog suparnika. Zato je Peking donio stratešku odluku: radikalno smanjiti ulaganja u američke državne obveznice i krenuti putem internacionalizacije vlastite valute, juana. Kinezi su shvatili da mogu primijeniti američki model za vlastiti rast i širenje utjecaja. To je spor proces, jer Kinezi, za razliku od Zapada, razmišljaju u desetljećima, a ne kvartalima. Formiranje i jačanje sustava BRICS, koji je prema nekim ekonomskim pokazateljima već nadmašio G7, daje im alternativnu platformu i čini ih daleko otpornijima na američke prijetnje carinama.
Europska Unija: Kolateralna žrtva ili dobrovoljni sudionik?
Dok Kina igra dugu igru, Europska unija pokazuje zapanjujuću razinu strateške
dezorijentacije. U novonastaloj geopolitičkoj areni, Bruxelles se ponaša ne kao samostalni igrač, već kao produžena ruka Washingtona, čak i na vlastitu štetu. Svaki zahtjev koji je došao iz Washingtona, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prihvatila je gotovo bespogovorno, što mnogi analitičari vide kao potpunu abdikaciju europskog suvereniteta.
Posljedice su katastrofalne za europsko gospodarstvo. EU se obvezala na kupnju američkih energenata (prvenstveno ukapljenog prirodnog plina – LNG) u vrijednosti od vrtoglavih 750 milijardi dolara. Budući da je američki LNG znatno skuplji od ruskog plina koji je stizao plinovodima, to izravno povećava troškove proizvodnje za europske tvrtke, smanjujući njihovu konkurentnost na svjetskom tržištu. Istovremeno, Rusija preusmjerava svoje jeftine energente prema Kini i Indiji, koje time dodatno jačaju svoju industriju i postaju još veća prijetnja europskim gospodarstvima. Put kojim je EU krenula vodi prema stagnaciji, pa čak i recesiji.
Kao da to nije dovoljno, EU se obvezala uložiti dodatnih 650 milijardi dolara u SAD i značajno povećati izdvajanja za kupnju oružja, najvećim dijelom od američkih proizvođača. Sustav koji broji 450 milijuna stanovnika, s ogromnim BDP-om i industrijskom tradicijom, ponizno je prihvatio poziciju koja neodoljivo podsjeća na kolonijalni odnos, financirajući gospodarstvo i vojnu industriju svog “zaštitnika” dok vlastito gospodarstvo tone. Ovi potezi stvaraju ogromne unutarnje tenzije unutar Unije, snažno ugrožavaju stabilnost eura i, dugoročno, dovode u pitanje sam opstanak projekta EU.
Geoekonomske škare: Carine i tečaj režu svjetsko tržište
Da bi postigla svoje ciljeve, američka administracija koristi ono što se može nazvati “geoekonomskim škarama” – dva oštra alata kojima reže globalni poredak po svojoj mjeri.
Prva oštrica su carine. Kao što je spomenuto, one poskupljuju uvoz i štite domaću proizvodnju.
Druga, suptilnija, ali jednako moćna oštrica je politika slabog dolara. Namjernim slabljenjem vlastite valute, SAD čini svoje izvozne proizvode jeftinijima i konkurentnijima na svjetskom tržištu. Pogledajmo konkretan primjer odnosa dolara i eura. U prosincu 2022. godine, tečaj je bio gotovo 1:1. Danas, jedan euro vrijedi oko 1,16 dolara. To znači da je euro ojačao za 16%, a dolar oslabio za istu vrijednost. Praktično, to znači da je roba proizvedena u Europskoj uniji sada za 16% skuplja na američkom tržištu, dok je američka roba za 16% jeftinija u Europi.
Kombinacija visokih carina (koje otežavaju EU izvoz u SAD) i slabog dolara (koji olakšava američki izvoz u EU) stvara smrtonosan koktel za europsko gospodarstvo. Europska unija je uhvaćena u kliješta i trpi udarce s obje strane.
Kraj jedne ere, rađanje novog poretka
Vraćamo se na početno pitanje: hoće li američka politika uspjeti? Odgovor je: djelomično, ali to nije dovoljno.
Pozitivno je što se Amerika pokušava vratiti realnoj ekonomiji i reindustrijalizaciji. Međutim, iluzorno je očekivati da može vratiti sat unatrag i poništiti desetljeća globalizacije koju je sama predvodila. Svijet se promijenio. Nijednoj ozbiljnoj sili nije u interesu da preko noći sruši postojeći financijski sustav i izazove globalni kaos. Stoga će se pregovori, prijetnje i natezanja nastaviti.
No, za to vrijeme, sve zemlje koje su ostvarivale suficite s Amerikom – od Kine do Njemačke – grozničavo će tražiti nove kanale trgovine i formirati nove saveze kako bi smanjile svoju ovisnost o američkom tržištu i dolaru. To će neizbježno ojačati poziciju BRICS-a i drugih alternativnih blokova. SAD više neće moći zadržati svoju neprikosnovenu lidersku ulogu.
U ovoj velikoj preraspodjeli moći, čini se da će najveći gubitnik biti Europska unija, koja je vlastitim odlukama pristala na ekonomsku eutanaziju. Kina, sa svojim ogromnim domaćim tržištem i strateškom vizijom, pokušat će iskoristiti juan na sličan način na koji je Amerika desetljećima koristila dolar. Svjedočimo kraju jedne ere i bolnom rađanju novog, multipolarnog svijeta u kojem stara pravila više ne vrijede. Amerika je povukla svoje posljednje karte, ali igra se bliži kraju, a pobjednik, po svemu sudeći, neće biti samo jedan.
INsajder ….
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
