U 2 godine imao je 200 ljubavnica: Nazivao se ‘hromim đavlom’, a tako su ga i doživljavali

Uz to, imala je velike crne orijentalne oči. Primijetio je “kako usnice drži na neobičan način, onako kako je to uobičajeno kod Turkinja. Zbog toga joj je i glas imao posebnu muzikalnost i nježnost, pri čemu je bila posebno privlačna dok je govorila venecijanskim dijalektom jer taj govor kao da je stvoren za zavodljive žene”. Kuća ove žene i njezina muža rogonje nalazila se u Cale Frezzaria, vrlo blizu Svetog Marka. Muž je prodavao tekstil i zvao se Segati. Imao je nepogrešiv osjećaj da se udalji iz vlastite kuće u pravom trenutku i zbog toga ljubavnicima svoje žene nije on bio nikad na smetnju.

Nelegalni par

Zapisao je Byron i kako mu se “Venecija oduvijek činila zelenim otokom”. Nikad se u tomu nije razočarao. “Bilo je nešto dekadentno u bojama toga vodenoga grada, ali zelena je boja dominirala. Ona se vidjela u kanalima i đardinima, ona se uočavala u odsjaju što su ga ostavljale gondole. Ona je bila boja tišine ovih kanala.” Ovim rečenicama anticipirao je slavni Lorcin ljubavni romansero. Onu mjesečarsku romansu koja počinje stihovima “Zeleno, volim te zeleno / Zeleni vjetar. Zelene grane. Barku na zelenom moru…” Ipak, Byrona je više od grada privlačila Marianne. Zapisao je kako misli da su njih dvoje najskladniji nelegalni par s ove strane Alpa.

Po svom običaju, nije joj ostao dugo vjeran jer je vrlo brzo prešao stanovati s Margheritom Cogni. Ona je bila pekarova žena i nije znala ni čitati ni pisati. Ta činjenica posebno je uzbuđivala velikoga književnika. Pjesnik koji je u to vrijeme vrlo često mijenjao ljubavnice pohvalio se kako je u samo dvije svoje venecijanske godine imao toliko žena da mu ih je teško pobrojati, a još teže ispričati sve događaje s njima. Prema njegovoj računici, bilo ih je oko dvije stotine. U Veneciji Lord Byron nije se samo bavio ženama jer je ondje i pisao. Najčešće se za pisaći stol povlačio u ponoć. Jer prije toga volio je plivati noćnom lagunom. Najčešće bi obilazio Canal Grande, a u ruci je, dok je plivao, držao jednu omanju baklju kako se ne bi sudario s gondolijerima koji su noću prevozili ljubavne parove. Ostaje ipak pitanje kako je pjesnik uspijevao plivati s bakljom u jednoj ruci. Svakako, bio je on vrlo vješt plivač pa je moguće da je pronašao neki način sinkroniziranog držanja baklje i plivanja.

Kroničari su zabilježili da je 2005. neki nestašni turist skočio u lagunu kod Rialta i da je onda, naravno, bez baklje, plivao do Svetoga Marka, ali da je, jer je bila noć, riskirao život više puta. Što se tiče one već spomenute Byronove Margherite, za nju je zapisao da je posjedovala snagu Amazonke. Volio je kod te svoje ljubavnice što mu, s obzirom na to da je bila nepismena, nije mogla kontrolirati pisma i što, nije, dakle, mogla biti indiskretna. Premda nije znala ni pisati ni čitati, znala je ljubiti. Inače, venecijanska pekarica koja je bila sretno udana imala je nasilnoga muža koji je Byronovu i njezinu vezu otkrio. Lord je tu jedva izvukao živu glavu, ali je u dokumentima ostalo zabilježeno da se nastali spor riješio novcem. Svoju je pekaricu Byron posjećivao noću, dok joj je muž do jutra pekao kruh. U njezinu kuću na Canalu Grande dolazio bi s morske strane, plivajući potpuno nag. Ona bi mu otvorila morski ulaz kroz koji bi kasnije, naravno nag kao i na početku priče, odlazio u noć.

“Il quadro che fa impazzire Londra …” disse Lord Byron nel 1822

Marguerite contessa di Blessington, dipinto dal ritrattista inglese Sir Thomas Lawrence, 1822. @coolchicstyle#DilloConUnDipinto #VentagliDiParole #13maggio! pic.twitter.com/ZB9nMYs7YO

— Stefania (@coolchicstyle) May 13, 2024

Mondeni par

Jedno vrijeme živio je lord Byron u Genovi, gdje je ušao u tajnu ljubavnu vezu s jednom irskom groficom. Zvala se Marguerite Blessington. Ona je onamo stigla s mužem, lordom Blessingtonom, praćena s nekoliko desetaka slugu i kuhara. Volio je ovaj mondeni par izlete u prirodi pa su imali i poljsku kuhinju, udobne madrace, nekoliko chaise-longuea, pa čak i pokretnu biblioteku. Najprije su iz Londona došli u Pariz, odakle su 1822. godine krenuli preko Švicarske i Provanse te stigli do Genove. Inače, grofica je potjecala iz siromašne obitelji. Pričalo se da ju je vlastiti otac prodao s petnaest godina nekom brutalnom i pijanom majoru od kojega je pobjegla.

Tada je dospjela u ruke nekog kapetana Thomasa Jenkinsa, da bi se na kraju našla u zagrljaju lorda Charlesa Blessingtona. Od prethodnog muža Jenkinsa uspjela se razvesti jer je svršio u tamnici, pa kad se udala za Blessingtona, s kojim je bila jako rastrošna, nije baš bilo mnogo prepreka. Oni su bježali Europom najviše zbog dugova i pred dužnicima. Čim je lady stigla u Genovu, vrlo je brzo postala svjesna da se ondje nalazi i lord Byron. I on je, kao njegova buduća ljubavnica, bio okružen svitom sluga i kuhara, a još je u Genovi vrlo ozbiljno ljubovao s Teresom Guiccioli.

Zbog nje je Byron obustavio svoje venecijanske avanture, a sve što je o talijanskoj kontesi rekao bilo je da je ona svake noći bila drugačija. Doslovno: “Ona je žena koja me svake noći ljubi drugačije!” Lady Blessington ipak nije željela samo zavesti Byrona. Ona je htjela o njemu napisati knjigu. I uspjela je u toj nakani jer je 1834. izišlo iz tiska njezino značajno djelo “Conversations with Lord Byron”. Grofica Blessington zapisala je sve o prvom susretu s Byronom, pa čak i o njegovoj debljini: “Drago mi je bilo kad smo se sreli što ipak nije bio debeo kao što sam čula da jest. Takav je bio u Veneciji. Uostalom, debeli pjesnik, to je po mom mišljenju anomalija.”

Veliko srce

Inače, veliki je pjesnik cijeloga života imao problema s gojaznošću i stalno je bio na strogim dijetama. Ali mala je korist bila od toga kad je bio poznat kao vrlo proždrljiv čovjek. Bio je visok oko 175 centimetara, a težina mu je vrlo često prelazila i stotinu kilograma. Uz to, imao je invalidno stopalo koje ga je boljelo pri svakoj promjeni vremena pa je i to vjerojatno uvjetovalo njegovo ograničenije kretanje. Sam sebe nazvao je hromim đavlom, a takvim su ga doživljavale i mnoge ljubavnice. Gospođa Blessington njime, kao ljubavnikom, nije bila oduševljena.

Njegovim fizičkim izgledom najmanje, jer joj se činilo da on kao tridesetogodišnjak ima izgled četrdesetogodišnjaka. Valjda je zbog toga i njezina knjiga imala onakav veliki uspjeh. Iz Genove, da upravo iz Genove, otišao je lord Byron na susret sa svojom smrću koja ga je čekala u Grčkoj. Bilo je to u noći 16. srpnja 1823. Brod se zvao Hercules, a pjesnika je pratio Pietro Gamba, brat njegove ljubavnice Tereze Guiccioli. Sljedeće godine Byron će preminuti pored grčkog bojnog polja u Mesolongiju. Što se Blessingtonovih tiče, Charles je umro 1828., a njegova žena Marguerite vratila se u London s nekim francuskim pratiteljem s kojim je živjela do smrti, kao u bajci. Objavila je još nekoliko knjiga, tako jednu o ljepoti koja je navodno imala uspjeha kod londonskih gospođa.

Držala je svoj salon u Gore Houseu, gdje je rado pričala o svom susretu s lordom Byronom prije njegova odlaska u Grčku. Lady Blessington umrla je 1849. godine od srčanog udara. Kad su je secirali, utvrdili su da je imala srce koje je bilo tri puta veće od uobičajenog. Možda je to razlog što ova zavodljiva žena nije nikad zavela lorda Byrona, niti on nju. Za njega bila je to prava rijetkost da je upoznao neku ženu s golemim srcem. Možda je zbog toga i nije zaveo. Lady Blessington bila je od takve vrste. A kad je o Byronovoj gojaznosti riječ, očevici njegove smrti zabilježili su kako je na samrtnoj postelji bio vrlo sretan jer je smršavio i gledajući se u ogledalu, znao je govoriti: “Konačno lijep. Šteta što upravo umirem!”

Dnevno.hr