Živahna španjolska kultura pod vatrom bučnih mještana

MADRID, Španjolska – Živahna španjolska kultura, koju karakteriziraju živahni tapas barovi i bučni festivali na otvorenom, privlači milijune turista godišnje, obećavajući impresivno iskustvo mediteranskog žara. Ipak, upravo ta živahnost pokazuje se sve većim izvorom neslaganja za mnoge lokalne stanovnike, umorne od neumoljive buke koja definira njihov svakodnevni život. Tradicionalni španjolski entuzijazam za javni život, nekada ujedinjujuća nacionalna osobina, sada je u središtu rastuće rasprave o pravu na odmor.

Kako je španjolski pisac Ignacio Peyro iskreno primijetio u dnevnim novinama El Pais: “Jedino što nas razlikuje od drugih zemalja jest to što smo bučniji.” U šali je dodao da Španjolska ima “isto toliko riječi za zabavu… koliko Eskimi za snijeg.” Doista, za posjetitelje, bučna buka prepunog španjolskog bara često se zamijeni za sukob, dok je u stvarnosti to samo kulisa svakodnevne društvene interakcije.

Kakofonija se pojačava tijekom vrućih ljetnih mjeseci, kada visoke temperature tjeraju veseljake na ulice i terase barova. Prepun kalendar festivala zaštitnika i parada ponosa, uz glasne zvučne sustave i vatromet, dodatno pojačava gradsku buku. U povijesnim četvrtima gradova poput Madrida, Barcelone i Valencije, gdje mnoga kućanstva nemaju klima uređaje, otvaranje prozora jedina je opcija za predah od vrućine, što čini puni noćni san nemogućom misijom.

Za Tonija Fernandeza, 58-godišnjeg frizera koji već 15 godina živi nasuprot bara u madridskoj ozloglašeno živahnoj četvrti Chueca, borba je izrazito osobna. “Ako imate lagan san, ovo je nemoguće”, rekao je za AFP, izražavajući čežnju za preseljenjem.

Ova raširena frustracija potaknula je rastući pokret stanovnika koji traže pravnu zaštitu, a predvode ga osobe poput Yomare Garcije, odvjetnice i predsjednice udruge “Odvjetnici protiv buke”. Garcia tvrdi da se oni koji se žale na buku često s prezirom nazivaju “mrzovoljnima, antisocijalnima, preosjetljivima”. Međutim, ona tvrdi: „Pravo na osobnu privatnost, nepovredivost doma, obično nazivano pravom na odmor… pravo je koje ima prednost“ nad „pogrešno nazvanim pravom na slobodno vrijeme“, za koje naglašava da nije temeljno pravo.

Pravne radnje protiv buke sada se protežu daleko izvan tipičnih pritužbi protiv barova, što odražava sveprisutnu prirodu problema. Koncerti na stadionu Bernabeu Real Madrida suočili su se s obustavama nakon pritužbi stanovnika, a buka s popularnih terena za padel i festivala svetaca zaštitnika također izaziva značajan bijes. Pritužbe su se usmjerile čak i na školska igrališta u Barceloni, što je potaknulo regionalni parlament Katalonije da ih proglasi izuzetima od propisa o buci – što svjedoči o razmjerima problema.

Usred ove buke, pojavljuje se kontrastni pokret za mir. Madridski „Centar tišine“, kojim upravlja katolički dominikanski red, nudi jedinstvenu oazu mira za pedesetak korisnika tjedno, pružajući tiho utočište od neumoljive vreve i žurbe španjolske prijestolnice. Iako se centar smatrao neobičnim kada je otvoren 2011. godine, njegova voditeljica, Elena Hernandez Martin, primjećuje da “sada postoji širok raspon prostora za povlačenje, tišinu, meditaciju”.

Međutim, promjena duboko ukorijenjenih kulturnih stavova ostaje značajan izazov. Ana Cristina Ripoll, profesorica filozofije koja pronalazi utjehu u centru tišine, vjeruje da se javna svijest o buci gotovo nije promijenila. “Ne mislim da postoji ikakva svijest”, rekla je 59-godišnjakinja, prisjećajući se slučajeva kada su korisnici podzemne željeznice postali “ljuti” kada su zamoljeni da stišaju glasnu glazbu sa svojih telefona. “Postoje čak i ljudi koji vam kažu: ‘Ovo je Španjolska'”, dodala je, sažimajući prevladavajući osjećaj da je buka jednostavno sastavni dio nacionalnog identiteta.

Tekuća rasprava naglašava napetost između duboko ukorijenjene španjolske kulture javnog života i slavlja i rastuće potražnje njezinih građana za mirom i tišinom, ostavljajući zemlju da razmišlja kako uravnotežiti svoju cijenjenu živost s temeljnim pravom na odmor.

Zoran / TV Wien