Plenković je prelomio: Depolitizacija državnih tvrtki postaje njegova najopasnija, ali i najambicioznija reforma

Premijer Andrej Plenković, nakon godina odgađanja, odlučio je povući potez koji se u hrvatskoj politici godinama naziva „sveti gral reformi” – depolitizaciju državnih tvrtki. Riječ je o najosjetljivijem i najrizičnijem projektu njegove karijere, s potencijalom da Hrvatsku dovede pred vrata OECD-a, ali i da mu stvori neprijatelje unutar vlastite stranke i među koalicijskim partnerima.

Zašto baš sada?

Plenković trenutno uživa relativno stabilnu poziciju: osvojeni su europski, parlamentarni i lokalni izbori, a opozicija se još oporavlja od poraza. Osim toga, unutarstranački izbori u HDZ-u održat će se krajem godine, što premijeru daje prostor da do tada konsolidira pozicije.

Njegovi bliski suradnici potvrđuju da rekonstrukcija Vlade nije u planu, ali da su „čistke” u državnim tvrtkama neizbježne. Razlog je jasan: bez tog koraka Hrvatska ne može ući u OECD, prestižnu globalnu organizaciju koja okuplja države s najuređenijim ekonomijama i najstrožim standardima upravljanja.

Što znači depolitizacija?

Depolitizacija u praksi znači uklanjanje stranačkih kadrova s upravljačkih pozicija u tvrtkama poput:

• HEP-a – ključnog energetskog sustava

• Hrvatskih šuma – strateškog resursa zemlje

• HRT-a – javnog medijskog servisa

• Podravke i Petrokemije – industrijskih divova s djelomičnim državnim vlasništvom

• Plinacra i Luke Vukovar – važnih infrastrukturnih kompanija

Radi se o 36 poduzeća od strateškog interesa te još preko 150 djelomično državnih tvrtki. One su desetljećima bile poprište političke trgovine – mjesta na koja su se smještali podobni kadrovi, a ne najbolji stručnjaci.

Politički rizici – HDZ-ova ahilova peta

No upravo tu leži i najveći otpor. HDZ je godinama održavao mrežu lokalne i nacionalne moći upravo kroz kadroviranje u državnim poduzećima. Plenkovićev potez mogao bi razbjesniti stranačku bazu, jer depolitizacija znači i gubitak poluga kojima se kontroliraju lokalne organizacije.

Koalicijski partneri također neće mirno gledati – oni su kroz sudjelovanje u vlasti često dobivali utjecaj nad pojedinim tvrtkama.

OECD kao cilj, ali i kao alibi

Ulazak u OECD nije samo reformski cilj nego i politički štit. Plenković će se moći pozvati na međunarodne standarde i obveze koje Hrvatska mora ispuniti, čime će pokušati smanjiti otpor u vlastitim redovima. No pitanje je – hoće li to biti dovoljno da se razbije višedesetljetni obrazac političkog kadroviranja?

Kritična perspektiva – stvarna reforma ili nova iluzija?

Važno je podsjetiti da ovo nije prvi put da se u Hrvatskoj govori o depolitizaciji. Svaka vlada do sada obećavala je promjene, ali u praksi je riječ uglavnom bila o zamjeni jednih političkih kadrova drugima.

Ono što javnost s pravom pita jest:

• Hoće li ovaj put doista doći do profesionalizacije uprava?

• Ili će sve ostati samo kozmetička promjena, s „našima” koji zamjenjuju „njihove”?

• Može li Hrvatska, s ovakvom tradicijom političkog utjecaja, uopće provesti istinsku depolitizaciju?

Ljudska dimenzija – nada i skepsa

Za građane, koji već desetljećima promatraju kako se fotelje u državnim tvrtkama dijele politički, ova reforma predstavlja zrno nade. Jer, profesionalno vođene kompanije mogle bi značiti i bolju uslugu, manje korupcije i zdravije gospodarstvo.

Ali jednako tako, prisutna je i skepsa: teško je vjerovati da će političari dragovoljno odreći moćnog oružja kontrole. Ako Plenković uspije, ući će u povijest kao premijer koji je razbio najdublji obrazac hrvatske tranzicije. Ako ne uspije – bit će upisan kao još jedan političar koji je puno obećavao, a malo promijenio.

Zoran / TV Wien