Alan Ford – strip koji je postao ogledalo nacije

Kada je zagrebački Kerempuh otvorio sezonu premijerom predstave Alan Ford u režiji Marija Kovača, publika nije gledala samo još jednu kazališnu adaptaciju. Gledala je vlastitu prošlost. Likovi iz strip-albuma – Broj Jedan, Bob Rock, Grunf i Jeremija – sišli su s papira na scenu, a gledatelji su u njihovim maskama i glasovima prepoznali slike iz vlastitih života. Bio je to povratak u one trenutke kada je odlazak na kiosk bio mali ritual, a svježi miris tiskanog papira nosio obećanje skrivenih istina.

Jer Alan Ford nikada nije bio tek strip. On je bio fenomen, kod razumljiv samo onima koji su odrastali između revolucionarnih parola i praznih polica u trgovinama.

Talijanska satira, jugoslavenski kult

Kada su ga 1969. stvorili Luciano Secchi Bunker i Roberto Raviola Magnus, Alan Ford je u Italiji bio tek jedan od mnogih pokušaja da se u strip unese satira. U Jugoslaviji je, međutim, postao nešto mnogo veće. U zemlji koja se pravila slobodnom, a slobodna nije bila, Alan Ford je funkcionirao kao maleni balon slobode.

Amerikanci su imali superjunake, Francuzi ozbiljne grafičke romane, Japanci mange. Jugoslavija je imala TNT – skupinu gubitnika koji nisu znali spasiti ni sami sebe, a trebali su spašavati svijet. Upravo je u tom neskladu ležala njegova snaga. U Italiji je bio fusnota, a ovdje – paralelna stvarnost.

Magnusova groteska i Brixyjeva dosjetka

Magnus je likovima dao izobličena lica, nepravilna tijela i neprivlačne crte. Njegovi junaci nisu bili lijepi ni herojski – bili su jadni i smiješni, ali uvjerljivi. Njegov crtež nije nudio eskapizam, nego brutalno ogledalo svakodnevice.

No ono što je Alana Forda pretvorilo u fenomen bio je Nenad Brixy. Njegov prijevod nije bio tek prijenos teksta – bio je to novi autorski čin. On je Bunkerove replike pretvorio u aforizme, u jezik ulice, u fraze koje su postale folklor:

• „Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi.“

• „Ako mislite pobijediti, ne smijete izgubiti.“

Brixy je pisao za svoje čitatelje, a čitatelji su ga prepoznali kao svoga. Njegove dosjetke izlazile su iz balončića i ulazile u svakodnevne razgovore, predavanja, političke govore i kafanske rasprave.

Zašto vlast nije reagirala?

Jugoslavenska vlast nikada nije zabranila Alan Forda. Ne zato što ga je voljela, nego zato što ga nije razumjela. Cenzori su pedantno uklanjali svastike s rukava, uvjereni da uklanjaju subverziju, dok je prava subverzija prolazila neopaženo: ismijavanje birokracije, ruganje partijskim šefovima i karikature socijalističke svakodnevice.

Strip je, kako piše Lazar Džamić u svojoj studiji Cvjećarnica u kući cveća, postao „kolektivni psihoterapeut nacije“. Dopušteni oblik otpora, u kojem se ironija pretvarala u jedini sigurni oblik istine.

Od papira do pop-kulture

Fenomen se nije zaustavio na kioscima. Alan Ford je ušao u filmove, pjesme i kazalište. Zabranjeno pušenje pjevalo je s njegovim duhom, Slobodan Šijan režirao filmove pod jasnim utjecajem stripa, a Prljavo kazalište uzelo je ime izravno povezano s Alanovim svijetom.

Za razliku od Zagora ili Texa, Alan Ford je nadrastao granice žanra. On nije bio samo strip, nego i kulturni kod. Kada su devedesetih pokušali „prevesti ga“ na standardni srpski jezik, čitatelji su burno reagirali – jer Brixyjev jezik bio je nerazdvojiv od same biti stripa.

Povijest u balončićima

Danas, više od pola stoljeća nakon prvog broja, čitanje Alana Forda nije nostalgični hobi, nego povratak u vlastitu povijest. Svaka rečenica, svaki geg i svaka karikatura podsjećaju da je smijeh nekada bio oklop, a ironija dopušteni oblik otpora.

I zato Alan Ford nije samo uspomena. On je podsjetnik da humor nikada nije bezazlen. Smijeh je uvijek bio oružje. U vremenu novih apsurda, možda nam je taj strip – groteskan, zajedljiv i nepopustljivo ironičan – potreban više nego ikada.

Zoran / TV Wien

Foto :  Stripovi.com