Europski “zid protiv dronova” suočava se s tehnološkim, pravnim i ekonomskim izazovima

Ambiciozna vizija “Europskog zida protiv dronova,” zamišljenog kao sveobuhvatnog obrambenog štita za zaštitu kontinenta od sveprisutnih prijetnji bespilotnih letjelica, suočava se s fundamentalnim skepticizmom i praktičnim preprekama čak i prije nego što je uspostavljen, jer je realistična procjena stručnjaka već probila pukotine u njegovoj projektiranoj neprobojnosti: “Mislite li da je to potpuno izvedivo? Odgovor je – ne.” Ova izjava, prožeta pragmatičnim realizmom, ne samo da podcrtava golemu složenost izazova, već i naglašava duboko ukorijenjene tehnološke, političke, pravne i ekonomske prepreke koje onemogućuju stvaranje apsolutnog obrambenog sustava.

Koncept “zida protiv dronova” proizlazi iz rastuće svijesti o multiplikativnoj prijetnji koju bespilotne letjelice predstavljaju u suvremenom ratovanju i civilnom životu. Sukob u Ukrajini demonstrirao je kako jeftini, modificirani komercijalni dronovi mogu transformirati bojno polje, pružajući izviđanje, ciljanje i čak udarnu moć uz minimalne troškove. Istovremeno, u civilnom sektoru, zlouporaba dronova za špijunažu, krijumčarenje, terorističke napade na kritičnu infrastrukturu, prekid javnih događaja ili ugrožavanje zračnog prometa postaje sve veća briga. Stoga je europska težnja za integriranim sustavom protudronske obrane, koji bi objedinio detekciju, identifikaciju, praćenje i neutralizaciju, posve razumljiva. Cilj je stvoriti višeslojnu obranu, od sustava kratkog dometa za lokalnu zaštitu do integriranih rješenja koja bi pokrivala cijele regije, uključujući napredne radarske sustave, optoelektroničke senzore, radiofrekvencijske ometače, kibernetičke protumjere, pa čak i kinetička rješenja poput presretača ili laserskog oružja. Vizija je paneuropski obrambeni kišobran koji bi osigurao gotovo potpunu sigurnost.

Međutim, optimizam brzo ustupa mjesto surovim činjenicama. Prva i možda najvažnija pukotina leži u samoj tehnološkoj asimetriji. Tehnologija dronova evoluira eksponencijalnom brzinom, s novim modelima – od sićušnih mikro-dronova do velikih sustava s dugim dometom – koji se pojavljuju gotovo svakodnevno. Mnogi od njih su komercijalno dostupni, jeftini i lako modificirani, što ih čini iznimno teškim za detekciju i presretanje. Mali, nisko leteći objekti s niskim radarskim presjekom, često izrađeni od plastike, lako se stapaju s urbanim okolišem ili prirodnim krajolikom, predstavljajući izazov za postojeće radarske sustave dizajnirane za veće zrakoplove.

Samit u Kopenhagenu: Europa jača sigurnost i suradnju u novom vremenu

Otkrivanje i identifikacija swarmova dronova, odnosno roja bespilotnih letjelica koje djeluju koordinirano, dodatno multiplikuje ovu složenost, jer se obrambeni sustavi bore s preopterećenjem informacijama i potrebom za istovremenom neutralizacijom više ciljeva. Neutralizacija pak nosi svoje probleme: radiofrekvencijsko ometanje, iako često učinkovito, može uzrokovati kolateralnu štetu ometajući druge vitalne frekvencije (npr. zračnu kontrolu, hitne službe), dok kinetička rješenja poput ispaljivanja metaka ili mreža nose rizik od pada fragmenata i kolateralne štete u naseljenim područjima. Napredni dronovi pak mogu biti otporni na ometanje ili koristiti autonomne navigacijske sustave koji ne ovise o GPS-u, dodatno komplicirajući stvari.

Druga značajna pukotina krije se u fragmentiranosti europskog političkog i pravnog okvira. Europska unija se sastoji od 27 suverenih država, svaka sa svojim nacionalnim interesima, proračunima za obranu i industrijskim prioritetima. Postizanje konsenzusa oko jedinstvene strategije, zajedničkih standarda za protudronske sustave i koordiniranog financiranja pokazalo se iznimno teškim. Nacionalne vlade često preferiraju nabavu opreme od svojih domaćih obrambenih industrija, što vodi do nekompatibilnih sustava i manjka interoperabilnosti. Nadalje, pravni aspekti upotrebe protudronskih mjera su složeni i često nedefinirani. Tko ima ovlasti obarati dronove iznad privatnog posjeda, gradskih sredina ili nacionalnih zračnih prostora? Koja su pravila angažmana? Kako uskladiti potrebu za sigurnošću s pravom na privatnost i slobodu kretanja u zračnom prometu? Nedostatak jedinstvenih pravnih okvira za civilne i vojne operatere dronova, kao i za protumjere, stvara sivu zonu koja otežava učinkovito djelovanje. Zabrinutost oko mogućnosti da ometanje dronova slučajno utječe na druge legitimne zrakoplove ili komunikacijske sustave dodatno komplicira regulatorni krajolik.

Ekonomska dimenzija predstavlja treću pukotinu. Razvoj i implementacija sofisticiranog “zida protiv dronova” zahtijeva ogromna financijska ulaganja. Dok se dronovi mogu nabaviti za nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura, napredni protudronski sustavi koštaju milijune. Ova asimetrija troškova čini obranu ekonomski neodrživom ako se cilja na potpunu eliminaciju prijetnje. Održavanje i modernizacija sustava također iziskuju značajne resurse i visoko obučeno osoblje, što mnoge zemlje teško mogu osigurati. Stoga, čak i kada bi tehnologija bila savršena, ekonomska realnost nameće ograničenja na opseg i dubinu obrane.

Izjava “Mislite da je to potpuno izvedivo? Odgovor je – ne” nije izjava o kapitulaciji, već realno prepoznavanje nepobitnih činjenica. Ona implicira da ideja o neprobojnom zidu, o sustavu koji bi apsolutno spriječio svaki potencijalni prodor drona, jednostavno nije ostvariva. Umjesto težnje za totalnom, nerealnom sigurnošću, fokus se mora prebaciti na strategiju upravljanja rizikom i višeslojnu adaptivnu obranu. To znači razvoj agilnih, modularnih sustava koji se mogu brzo prilagoditi novim prijetnjama, jačanje obavještajnih kapaciteta za predviđanje napada, ulaganje u istraživanje i razvoj novih protudronskih tehnologija, te, iznad svega, uspostavu robustne međudržavne suradnje i standardizacije na europskoj razini. “Pukotine” u zidu nisu znak neuspjeha, već poziv na realnost i prepoznavanje da je obrana od dronova kontinuirani, dinamičan izazov koji zahtijeva stalnu evoluciju i pragmatičan pristup, daleko od utopijske vizije apsolutne zaštite.

Zoran / TV Wien