Tajna služba, ali s osmijehom
U Bruxellesu, gradu gdje se odluke donose u sobama bez prozora i gdje su kafići važniji od konferencijskih dvorana, pojavio se novi lik – Imeš Nagy.
Službeno, gospodin Nagy je bio “savjetnik za ekonomske odnose i međuinstitucionalnu suradnju”. Neslužbeno – imao je previše bilježnica, previše kontakata i previše pitanja o stvarima o kojima se ne pita.
Na prijemima bi uvijek bio prvi koji dođe, zadnji koji ode. Kad bi netko iz Komisije rekao da mora do toaleta, Imeš bi odmah pitao: “A tko sve ima ključ od te zgrade?”
Svi su mislili da se samo zanima za protokol.
“Ne špijuniram, samo bilježim”
Imeš Nagy nije tipični špijun. Nije imao kapu s dugmetom, ni brkove koje vrti dok govori “aha, uhvatili smo ih”.
Ne, Imeš je bio suptilan: zapisivao je tko s kim ruča, tko pije bijelo vino, a tko crno, tko voli vegetarijansku opciju (jer oni obično rade u okolišnim odborima) i tko se s kim predugo smije.
Kažu da je jednom prilikom upao u sobu Europske komisije, dok su raspravljali o fondovima za obnovu, i rekao:
“Žao mi je, tražim toalet. Ali ako već jesam tu, možete mi reći koliko milijardi planirate izdvojiti za infrastrukturu?”
Svi su se nasmijali. Nitko nije zapisao da je pitanje bilo ozbiljno.
Bruxelles u šoku: “Špijun? Ovdje?!”
Kad je afera izbila, Bruxelles se pravio iznenađen. Kao da špijuni obično dolaze iz filmova, a ne iz vlastitih redova.
Jedan dužnosnik iz Europskog parlamenta izjavio je:
“Nevjerojatno! Mislili smo da su samo drugi ti koji špijuniraju nas. Mi, naravno, to nikad ne radimo… osim kad moramo znati što radi konkurencija.”
U trenutku kad su mediji objavili da je Imeš bio “regruter”, koji pokušava nagovoriti službenike da dijele podatke u zamjenu za “male usluge”, Bruxelles se tresao od skandala – ali ne od moralne panike, nego od smijeha.
Jer svi znaju da se to radi. Samo se ne govori naglas.
“Tko koga u sobi dohvati”
Svaki grad ima svoje male tajne. U Bruxellesu su to sastanci iza zatvorenih vrata, večere s previše vina i poruke koje počinju s “ovo ti ne mogu reći službeno, ali…”.
Imeš je, čini se, sve to shvatio doslovno. Ako treba doći do informacije, nema te prepreke koju neće preskočiti:
-
novac – ide,
-
povlastice – još bolje,
-
ucjene – ako mora, i to se zove “pregovaračka strategija”.
“U diplomaciji,” govorio je Imeš, “najvažnije je znati tko s kim spava – politički i privatno.”
Velika tajna – svi to rade
Dok Bruxelles diže obrve i izglasava “unutarnju istragu”, svaka druga zemlja u istom trenutku revidira svoje špijunske priručnike i pita:
“Jesu li naši agenti možda previše očiti?”
Jer istina je jednostavna: svatko špijunira svakog. Samo neki imaju bolje PR-odjele koji to negiraju s osmijehom i konferencijom za novinare.
Ako ne ide klasičnim putem, ide preko aplikacija, poslovnih večera, LinkedIna ili preko “poznanstava” s osobama iz administracije.
Bruxelles je najveće tržište informacija na kontinentu. Imeš je samo bio – najiskreniji igrač.
“Nisam špijun, ja sam Europljanin”
Kad su ga novinari pitali što ima reći u svoju obranu, Imeš je mirno odgovorio:
“Ako skupljam informacije o institucijama u kojima radim, to nije špijunaža. To je efikasnost.”
I dodao, s osmijehom kakav imaju samo ljudi koji znaju više nego što bi trebali:
“A uostalom, tko danas nije špijun? Samo pogledajte svoj telefon.”
Ironija svih ironija
Na kraju, Bruxelles je zaključio da treba “pojačati sigurnosne protokole”, “provesti istragu” i “izraditi smjernice za komunikaciju”.
Drugim riječima – ništa se neće promijeniti.
Jer afera s Imešem Nagyjem nije priča o jednom čovjeku.
To je priča o cijelom sustavu koji voli moralne govore danju, a razmjenjuje povjerljive dokumente noću.
A Imeš?
On je vjerojatno već negdje drugdje. Možda u Strasbourgu, možda u Beču, možda u kafiću s Wi-Fi-jem i espressom, dok tipka:
“Špijuniram? Ne, samo čitam vijesti.”
Insajder ….
