Beč, grad koji je desetljećima slovio kao globalni uzor socijalne pravednosti i model pristupačnog stanovanja, danas se suočava s ozbiljnom krizom. Cijene najma i nekretnina rastu brže od plaća, a model koji je generacijama jamčio stabilan životni standard Bečana počinje gubiti tlo pod nogama.
Gotovo 80 posto stambenog fonda u Beču čine stanovi za najam, od čega je 43 posto socijalno zaštićeno stanovanje, dok trećinu čine privatni najmovi. Unatoč tome, prosječne najamnine u starim zgradama porasle su za čak 45 posto u posljednjem desetljeću – s 8,40 eura po kvadratu 2014. na više od 12 eura 2024. godine.
Posebno zabrinjava trend privatizacije starog gradskog fonda: četvrtina bečkih zgrada izgrađenih prije 1953. prodana je između 2000. i 2022. godine, a udio komercijalnih kupaca skočio je s 53 na čak 92 posto. U praksi to znači da nekadašnje zgrade s reguliranim najmovima sve češće prelaze u ruke investitora, koji ih ruše, rekonstruiraju ili pretvaraju u luksuzne apartmane.
Socijalna znanstvenica Sarah Kumnig s Tehnološkog sveučilišta u Beču upozorava da stanovanje sve više postaje financijski proizvod, a ne javno dobro. “Vlasnici mijenjaju strategije upravljanja kako bi povećali profit – a to stvara pritisak raseljavanja”, objašnjava. Sve češće se stariji najmoprimci suočavaju s “nevidljivim” pritiskom da se isele: bilo kroz povećanja najamnina, rušenja zgrada ili preuređenja koja ih istiskuju.
Ekonomistica Elisabeth Springler dodaje da se u Beču jasno vidi proces financijalizacije stanovanja – ulaganja u stanove više nisu motivirana društvenim potrebama, nego isključivo profitom. Uz to, kratkoročni najam poput Airbnb-a dodatno je smanjio ponudu trajnih najamnih stanova, dok rast kamatnih stopa i visoka cijena zemljišta onemogućavaju nove projekte socijalne gradnje.
Beč je 2018. pokušao odgovoriti uvođenjem kategorije “subvencionirano stanovanje”, prema kojoj dvije trećine novog zemljišta mora biti namijenjeno javno potpomognutoj gradnji, s gornjom granicom cijena zemljišta i najamnina. No učinci te mjere još nisu vidljivi.
Sve to dovodi do paradoksa: dok je Beč i dalje jedan od rijetkih gradova u Europi s masovnim sustavom socijalnog stanovanja, dostupnost se ubrzano smanjuje. Novi stanovi sve su skuplji, a stari fond se komercijalizira. U praksi, “grad za sve” sve više postaje “grad za one koji to mogu priuštiti”.
Za Bečane koji već desetljećima žive u zaštićenim zgradama to znači povećan pritisak, a za mlade obitelji gotovo nemoguću misiju – pronaći pristojan stan po cijeni koja ne prelazi pola prihoda kućanstva.
Beč tako polako gubi svoj najvredniji simbol: ugled metropole koja je dokazivala da socijalna pravednost i visoka kvaliteta života mogu ići zajedno. Ako gradske i savezne vlasti ne pronađu održiv način da zaštite stambeni model koji je desetljećima inspirirao svijet, moglo bi se dogoditi da upravo Beč – grad koji je nekad bio san mnogih – postane još jedna žrtva tržišta koje ne poznaje granice.
Zoran / TV Wien
