Kad zadnji turist napusti Istru i zadnji autobus iz Brtonigle skrene prema Poreču, Grožnjan se zatvori u sebe kao školjka.
Vjetar nosi miris maslina i vlage, a kamene ulice odjednom postanu ogoljene, gotovo svete.
Zimi Grožnjan više nije kulisa, nego živo mjesto – tih, tvrdoglav i svoj.
Na prvu, čini se da nema nikoga. Kuće su zatvorene, žaluzine spuštene, a iz dućana u središtu dopire samo tihi radio iz 80-ih. No ako se zadržiš malo dulje, iza svakog ugla čeka priča. U maloj konobi kraj stare lože sjedi Marko, jedan od rijetkih koji ostaju cijelu zimu. „Ma nema ti zime kad imaš s kime popit rakiju“, kaže kroz smijeh dok miješa vatru u peći. „Kad nema turista, mi opet postanemo Grožnjan – ne razglednica, nego selo.“
Grožnjan je i bez svjetla – svjetlo. U zimskoj izmaglici vidi se svaka neravnina kamena, svaka pukotina u pročelju. Galerije su uglavnom zatvorene, ali iza nekih prozora i dalje gori svjetlo. Ondje, u hladnim ateljeima, umjetnici boje snove. Neki su došli iz Zagreba, neki iz Beča, neki iz svijeta. Kažu da je Grožnjan zimi najbolji kad svi odu, jer tada sve što čini mjesto – konačno prodiše.
Na trgu ispred župne crkve sv. Vida i Modesta vjetar zna biti grub. Zvono se oglasi tek u podne i odzvanja cijelim brdom, do doline Mirne. Nema turista koji bi ga slikali. Samo ti i zvuk metala, kao podsjetnik da vrijeme ovdje prolazi sporije.
Kafić „U likovne kolonije“ radi skraćeno, ali subotom se i dalje skupljaju isti ljudi – nekoliko mještana, po koji umjetnik, vlasnik galerije i stari pas koji pamti više jezika nego neki vodiči. Govori se o vremenu, o vinu, o tome tko će ove godine prvi naložiti kamin.
Kroz selo ponekad prođe par iz Ljubljane ili putnik s fotoaparatom koji traži savršeni kadar. Ne shvate uvijek da Grožnjan nije kadar, nego ritam. Tišina koja diše između koraka. Kad se nebo spusti, a magla prekrije zidine, mjesto izgleda kao da se vraća u neko drugo stoljeće. Samo se poneki automobil izdvaja, kao da se srami svog modernog zvuka.
Zimi se ulice nazivaju po uspomenama, ne po imenima. „Ova ti je ulica od Toneta – tu je znao sjediti kad je bio mladić,“ govori starica koja hoda sporo, ali zna svaki kamen. Grožnjan je tada selo koje pamti.
U ateljeima se čuju udarci čekića, miješanje boja, zvuk gitare koja se tiho podešava. Iako nema koncerata, grad glazbenika i slikara nikad nije bez zvuka – samo se on pretvori u nešto intimnije, gotovo šapat.
Mirisi dominiraju više nego zvukovi.
Kad se otvori peć, širi se aroma drveta i vina; kad netko ujutro peče kruh, cijelo selo miriše po kvascu i uspomenama. Poštar stiže jednom dnevno, a svako pismo je događaj. Na glavnom trgu klinac pali petardu – to je jedini „praznični“ zvuk koji razbije tišinu.
Grožnjan zimi nije usamljen, nego iskren. Ljudi koji ostaju ovdje ne žive od sezone, nego s njom. Znaju da će proljeće opet napuniti trgove i da će se za nekoliko mjeseci vratiti tisuće ljudi s kamerama, ali njih to ne plaši.
Za njih je ovo vrijeme predaha, kad mogu biti dio grada, a ne kulisa u njemu.
„Kad sve utihne, vidiš koliko smo zapravo mali i koliko je to dobro,“ kaže Ana, slikarica koja već dvanaest godina zimi ostaje. „Ljeti svi pričaju o boji kamena, a ja tek zimi vidim njegovu sjenu.“
U večernjim satima Grožnjan podsjeća na san. Svjetla iz nekoliko kuća stvaraju točke koje se spajaju kao zviježđa. S brda se vidi dolina, a dolina vidi svjetla Grožnjana. I to je dovoljna komunikacija.
Kad noć padne, čuje se samo kiša na kamenim krovovima i pokoje lajanje psa. Ništa više, ništa manje.
Grožnjan je tada onakav kakav bi svijet trebao biti – tih, jednostavan i stvaran.
Bez publike, ali s dušom.
Zoran / TV Wien
