Godinu dana nakon urušavanja nadstrešnice na novosadskom kolodvoru, jasno je da Srbija ne živi u posttragičnom razdoblju, nego u — postistinitom.
U državi u kojoj se realnost više ne događa, nego se proizvodi, tragedije postaju alat, a žalost — televizijski format.
Dok su obitelji i studenti obilježavali godišnjicu nesreće, službeni mediji režirali su paralelni program. Na jednoj strani — šutnja, svijeće i pitanja bez odgovora; na drugoj — “analitičke” emisije u kojima se nesreća pretvara u teoriju zavjere.
Sustav ne prikriva istinu — on je zamjenjuje vlastitom verzijom.
Ta zamjena nije improvizacija, nego strategija.
Na državnoj televiziji, minuta šutnje nije prenošena uživo. Umjesto toga, emitirana je unaprijed snimljena predsjednikova poruka o pomirenju i zajedništvu. U njoj nije bilo imena, ni odgovornosti.
Samo pažljivo kalibriran ton državne samodopadnosti.
Vučićev aparat već godinama uspješno proizvodi paralelnu Srbiju — zemlju u kojoj svaka kritika postaje napad, svaka tragedija “incident”, a svaka isprika — politički kapital. U toj Srbiji, institucije postoje samo dok održavaju dojam reda; mediji funkcioniraju kao sustav javne rehabilitacije vlasti, a građani su statisti u emisiji koja traje već više od deset godina.
U tom modelu, tragedije nisu opasnost za režim — one su dokaz njegove kontrole.
Što je veća katastrofa, to je veća potreba za vođinom “brzinom reakcije”, “empatijom” i “odgovornošću”. Sustav proizvodi krize da bi ih mogao gasiti u izravnom prijenosu.
Studentski prosvjedi, koji su u posljednjih godinu dana postali simbol pokušaja stvaranja paralelnog društva, u ovom su kontekstu predstavljeni kao “politički teatar” i “uvozna revolucija”. Time je zatvoren krug: svaka pobuna postaje dokaz stabilnosti režima.
Vučićeva politička arhitektura više ne počiva na strahu, nego na navici — navici da se ništa ne mijenja, jer ništa nije istina.
U zemlji u kojoj se laž institucionalizira, činjenice postaju smetnja, a emocija — potrošna roba.
Srbija nije zarobljena diktaturom, nego scenarijem.
I dokle god taj scenarij traje, tragedije će se ponavljati — svaki put bolje režirane, ali jednako stvarne.
INSajder / TV Wien
