film · scena · život
U svijetu gdje se sve priznaje tek kad više nema što izgubiti, Anthony Hopkins odlučio je progovoriti dok još ima što dati. Njegova nova knjiga “We Did OK, Kid” nije obična autobiografija. To je, kako sam piše, „posljednji pokušaj da budem iskren prema sebi i prema onima koje sam povrijedio”.
Objavljena 4. studenoga, knjiga je odmah izazvala lavinu reakcija – ne zato što je puna tračeva, već zato što je neočekivano ljudska. Hopkins, danas 87-godišnjak i oskarovac s karijerom dugom šest desetljeća, prvi put bez zaštite priznaje da je bio nevjeran, samodestruktivan i emocionalno izgubljen. Piše o ženi koja je sve vidjela, ali je šutjela – i o tišini koja ga i danas progoni.
“Zatvarala je oči pred mojim grijesima”
„Ona je zatvarala oči pred bilo čime što sam radio. Tek godinama kasnije saznala je za moje prevare“, piše Hopkins o bivšoj supruzi Jennifer Linton. „Ne znam je li i ona imala ljubavnika. Volio bih da jest. Nikada joj to ne bih zamjerio. Zaslužila je boljeg čovjeka od mene.“
U tim rečenicama ne skriva se žaljenje zbog razotkrivanja, nego tuga zbog spoznaje. Hopkins opisuje Linton kao ženu koja mu je „donijela svjetlo u kaos“, a on to svjetlo – ugasio. Njegove riječi nisu ispovijed za publiku, nego poruka samom sebi: priznanje da ni slava ni talent nisu štit od ljudskih slabosti.
Tri braka i jedan dug prema prošlosti
Hopkins je bio u braku tri puta: s Petronelom Barker, Jennifer Linton i, od 2003., sa Stellom Arroyave. Svaki brak, piše, bio je „drugačiji pokušaj da postanem bolji čovjek“. No samo je posljednji donio mir. Sa Stellom živi u Kaliforniji, daleko od kaosa filmskog svijeta, a iz njezine blizine nastala je potreba da konačno napiše ovu knjigu.
„Ostala je sa mnom 20 godina“, prisjeća se Hopkins Linton. „Nisam joj olakšao. Uhvatila je tigra za rep.“ U tom priznanju ima i gorčine i zahvalnosti – i svijesti da je iza glamura uvijek postojala osoba koja je čekala da se on smiri.
Između karijere i praznine
Memoari detaljno opisuju razdoblje nakon razvoda, kada je glumac, kako kaže, “živio u vlastitom kaosu”. Snimao je film za filmom, skrivajući se iza likova, dok je privatno tonuo u ovisnost o alkoholu i kratke, destruktivne veze. „Bježao sam od tišine“, priznaje, „jer sam znao da u toj tišini čekaju pitanja na koja nisam imao odgovor.“
Kći koju nije znao voljeti na vrijeme
Najosjetljivije poglavlje knjige posvećeno je kćeri Abigail, koju ima iz prvog braka. Hopkins ne traži opravdanja, samo priznaje pogreške. “Bila je dijete koje sam volio, ali nisam znao kako to pokazati.” Godinama nisu razgovarali, a on i danas ne zna hoće li ikada u potpunosti nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
U knjizi spominje trenutak kad je prvi put nakon desetljeća vidio njezinu fotografiju u novinama. „Izgledala je sretno. Pomislio sam – možda je to moj najveći uspjeh: što je uspjela bez mene.“
Trijeznost kao druga šansa
Nakon sloma karijere i braka, Hopkins se suočio s vlastitim dnom. Bio je to trenutak koji bi mnogi pokušali zaboraviti, ali on ga je odlučio pretvoriti u početak. Od tada ne pije gotovo pola stoljeća. „Trijeznost mi je dala novu vrstu glume – onu u kojoj više ne igram uloge pred sobom.“
Zašto ovaj Hopkins više nije isti
Čitati Hopkinsa danas znači gledati čovjeka koji se više ne natječe – ni s Hollywoodom, ni s vremenom. U knjizi nema gorčine, samo pomirenja. On zna da se prošlost ne briše, ali i da se ponos ne pije iz iste čaše kao alkohol.
„Starost nije kazna“, piše, „već prilika da shvatiš tko je ostao kad sve ostalo nestane.“ I dok mnogi njegovi kolege pokušavaju produžiti karijeru estetikom i skandalima, Hopkins bira – tišinu i knjigu. I time pokazuje da prava iskrenost uvijek stigne – kad prestanemo glumiti.
Zoran / TV Wien
