Ministarstvo obrane objasnilo je da je cilj programa “jačanje sigurnosne kulture, odgovornosti i domoljublja”. Službeni ton – umjeren, ali patetičan. U praksi, riječ je o dvomjesečnoj obuci, kombinaciji fizičkog treninga, civilne zaštite i vojne discipline. Mladi bi, prema planu, trebali naučiti kako reagirati u kriznim situacijama, pružiti prvu pomoć, ali i – kako navodi Ministarstvo – “razviti osjećaj pripadnosti i timskog duha”.
Ono što je u teoriji izgledalo kao jednostavan potez, u stvarnosti je otvorilo brojne rasprave. Hrvatska je ponovno postala podijeljena zemlja – ovaj put ne po ideološkoj liniji, nego po pitanju pripadnosti. Jer, tko točno treba služiti vojni rok? Samo oni koji žive u Hrvatskoj? Ili i oni koji Hrvatsku nose u srcu, ali žive negdje drugdje?
“To nije njihova vojska”
U Bosni i Hercegovini, gdje živi gotovo pola milijuna Hrvata s dvojnim državljanstvom, povratak vojnog roka izazvao je gotovo nevjericu. Na popularnoj Facebook stranici “Hrvatska Republika Herceg-Bosna” pojavilo se jednostavno pitanje: “Planirate li služiti vojni rok ako Hrvatska pozove?” – i uslijedila je lavina komentara, više od 900 u manje od 24 sata.
“To nije hrvatska vojska već Ursulina”, napisao je jedan korisnik. Drugi je dodao: “Neka idu političari i njihova djeca, oni imaju najviše domovine u ustima.” Treći: “Bez lustracije – ništa. Prvo očistite državu od korupcije, pa ćemo razgovarati o obuci.”
Bilo je i onih koji su pokušali ostati racionalni. “Zašto ne, lijep je to dio života, upoznaš prijatelje, naučiš nešto korisno”, napisao je mladić iz Mostara. “To je dužnost i obveza, nema tu tko hoće, tko neće”, odgovorio mu je netko iz Zagreba. U toj mrežnoj raspravi, Hrvatska se pokazala onakvom kakva jest – razlomljena, s različitim iskustvima, ali istom emocijom: duboko nepovjerenje prema sustavu.
Zakon i apsurd
Problem Hrvata iz BiH nije samo emocionalan, nego i pravni. Prema zakonima Bosne i Hercegovine, njezini državljani ne smiju služiti vojni rok u drugoj državi. Ako to učine, riskiraju gubitak bh. državljanstva. Dakle, paradoks je potpun – Hrvat iz BiH koji odluči služiti Hrvatskoj, zakonski bi mogao postati apatrid. Voliš domovinu, ali zbog toga možeš izgubiti dom.
U Ministarstvu obrane službeni stav glasi: “Hrvati izvan Hrvatske mogu se dobrovoljno prijaviti, ali nisu obvezni.” U prijevodu – zakon postoji, ali se neće provoditi. Ili kako je rekao jedan umirovljeni djelatnik Oružanih snaga RH: “De iure obvezni, de facto nikad se to nije primjenjivalo, i neće. Nitko u sustavu ne želi otvarati to pitanje jer je politički osjetljivo.”
I upravo tu Hrvatska pokazuje svoje najdublje pukotine. Kada treba poslati poruku zajedništva – svi su Hrvati. Kad dođe vrijeme obveza – naglo se uspostavljaju granice. Uspjehe volimo dijeliti, odgovornost prepuštamo drugima.
Patriotizam po potrebi
Domoljublje se u Hrvatskoj već godinama pojavljuje u ciklusima – najčešće pred izbore, sportske turnire i državne blagdane. U svakodnevnom životu, ono je često tek prigodna parola. Povratak vojnog roka postao je savršen lakmus papir: koliko smo spremni pričati o ljubavi prema domovini, a koliko ju stvarno živjeti?
Jedan stariji Zagrepčanin, kojega smo sreli ispred MORH-a, sažeo je to u jednoj rečenici: “Volim Hrvatsku, ali ne više bezuvjetno. Kad vidim tko sve prima naknade, a tko nema za režije, teško je objašnjavati mladima što je domovina.”
Ova odluka, kažu analitičari, nije samo vojna. Ona je politička, pa i sociološka. “Hrvatska ne uvodi vojni rok da bi se obranila – nego da bi podsjetila samu sebe da postoji”, kaže jedan od sugovornika blizak vojnom vrhu. “Nakon svih afera, odlazaka mladih i demografskog pada, država treba simbol. Vojna obuka je jednostavan, ali glasan simbol.”
Dvije domovine, jedan identitet
Za Hrvate iz BiH i dijaspore, pitanje domovine nikada nije bilo jednostavno. Oni su kroz rat i poraće često bili most između dvije države, ali i mete političkih manipulacija. Kad god se u Zagrebu govorilo o “hrvatskom korpusu”, mislilo se na njih. Kad je trebalo konkretno pomoći – birokracija je zatvarala vrata. I danas, taj odnos traje: puno retorike, malo stvarnog razumijevanja.
“Mi smo uvijek Hrvati kad treba napuniti stadione i dvorane, kad dođu izbori ili obljetnice. Kad tražimo jednaka prava, postajemo stranci”, kaže bivši pripadnik HVO-a koji živi u Livnu. “Sada će nas zvati da učimo pucati, a ne znaju ni koliko naših sinova nema ni posao ni dom.”
Hrvatska dijaspora nije homogena – u njoj ima bogatih poduzetnika, povratnika, ali i obespravljenih radnika i bivših branitelja koji žive u tišini. Za neke od njih, povratak vojnog roka zvuči kao romantična ideja o izgubljenoj solidarnosti. Za druge, kao podsjetnik da se zemlja još uvijek nije naučila odnositi prema vlastitim ljudima.
U Europi se vojni rok vraća zbog sigurnosti – u Švedskoj, Finskoj, Litvi, pa čak i u Njemačkoj koja o tome ozbiljno raspravlja. Hrvatska, međutim, nije u istoj situaciji. Ona nema prijetnju na granicama, nego u vlastitoj apatiji. Njezina najveća nesigurnost nije vojna, nego moralna. Zemlja koja se voli pozivati na povijest, zaboravlja da domovina nije samo zastava – nego i povjerenje.
Generacija bez iluzija
Za mlade koji će, možda već iduće godine, primiti pozive za vojnu obuku, sve ovo je još jedan test povjerenja u sustav. Mnogi će to vidjeti kao priliku za iskustvo, ali i kao podsjetnik da je država koja ih tjera na oružje ista ona koja im ne nudi radna mjesta. Neki će doći iz znatiželje, drugi iz pristojnosti, treći iz ironije. Malo tko iz stvarne potrebe da “brani domovinu”.
U zemlji u kojoj 70 posto mladih razmišlja o odlasku, a 30 posto ih već ima adresu u drugoj državi, ideja o masovnom domoljublju zvuči kao parodija. Kad politika priziva “mladost koja će služiti”, mnogi mladi pitaju – “a kome, točno?”
Vojnici će naučiti kako se postrojiti, salutirati i izvršavati naredbe. No, tko će naučiti državu kako da poštuje svoje građane, bez obzira žive li u Zagrebu, Livnu ili Beču? To je lekcija koja se ne može propisati zakonom, ali bi trebala biti prva točka svake obuke – civilne ili vojne.
Jer domoljublje nije kad te država pozove. Domoljublje je kad joj se javiš sam – i kad znaš da ćeš biti saslušan, a ne zaboravljen.
Zoran / TV Wien
