Vukovarac kojem su u ratu ubili brata progovara o manipulacijama, političkoj hipokriziji i društvu koje ne uči iz prošlosti.
Pavao Josić, poduzetnik i povratnik u Vukovar, čovjek je čija je životna priča obilježena ratnom tragedijom. Njegov brat, 25-godišnji ministrant, odveden je iz Borova Sela i bačen u Dunav.
Iako je izgubio gotovo sve, Josić se u rodni grad vratio 2007. godine — kaže, tek kad je svima oprostio, jer “drugačije ne bi imalo smisla”.
No danas, gotovo tri desetljeća nakon rata, ovaj Vukovarac ponovno progovara. Ne o prošlosti, nego o sadašnjosti — o društvu koje, kako kaže, “ponavlja iste greške, ali ovaj put svjesno”.
“Sukob nije pogreška — sukob je njihov posao”
“U mjesecu koji bi trebao biti sveti, uvijek se pojave isti likovi – pseudo-političari koji žive od podjela”, kaže Josić, ogorčen zbog napetosti koje svake godine prate obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara.
“Ti ljudi nemaju program ni ideju. Imaju samo plan – da zasjene ono zbog čega se 18. studenoga zapravo okupljamo. Sukob nije pogreška, sukob je njihov posao. Kad se narod podijeli, svaka strana ima svog vođu, svog neprijatelja i svoju istinu.”
“Prvi Hrvat i prvi Srbin dogovarali su sve – predstava je morala ići dalje”
Josić se prisjetio jedne epizode koja, kako kaže, najbolje pokazuje licemjerje politike.
“U mom restoranu u Vukovaru sjedili su tada ‘prvi Hrvat’ i ‘prvi Srbin’. Ručak je bio ugodan, razgovor ležeran, dogovor postignut. Samo nekoliko sati kasnije, pred mikrofonom Hrvatskog radija Vukovar, ti isti ljudi vodili su ‘žustru’ raspravu, optužujući se za nesuradnju i nerazumijevanje. Publika nije znala da su sve već dogovorili – ali predstava je morala ići dalje. Ide i danas.”
Po njemu, ista se logika vidi i danas — u svakoj medijskoj “buri” koja izbije neposredno prije 18. studenoga, kad Vukovar opet postane pozornica.
“Sad opet gledamo istu epizodu starog scenarija. Nova ‘izložba’, nova ‘provokacija’, nova prilika da se zapali masa. Jedni to zovu kulturnim događajem, drugi uvredom žrtve. Mediji gore, društvene mreže eksplodiraju. Svi imaju svoju ulogu.”
“Neće se smiriti dok netko nekoga ne ubije”
Josić ne skriva zabrinutost zbog sve učestalijih nasilnih ispada i nacionalnih tenzija.
“Neće se smiriti dok netko nekoga ne ubije. I ne mislim tu na one izmanipulirane navijače, ni na branitelje koji su izgubili kompas u vremenu koje ih je izdalo. Mislim na političke prikaze – hladne, bešćutne spodobe koje će zapaliti svaku iskru mržnje ako vjeruju da će im to donijeti još jedan mandat, još jedan glas, još jedan dan na vlasti.”
Podsjeća na nedavne napade na mlade folkloraše srpske nacionalnosti.
“Kad huligani napadnu djecu koja su došla plesati folklor, to nije incident. To je posljedica. Problem nisu navijači, nego oni koji ih hrane mržnjom i objašnjavaju im da je nasilje domoljublje, a netrpeljivost identitet.”
“To nisu čuvari države – to su razarači društva”
U njegovim riječima nema ni mržnje ni želje za osvetom – samo ogorčenje.
“To nisu čuvari države – to su razarači društva. Dok god ti politički zombiji upravljaju atmosferom straha i podjela, dok god im mržnja donosi moć, dotle će se ponavljati isti prizori: maskirani huligani, sramotni i kukavički napadi, te beskrajno cinične izjave o ‘izoliranim incidentima’. Ne, to nije izoliran incident. To je ogledalo države. A u tom ogledalu jasno se vidi tko su pravi huligani.”
Vukovar kao ogledalo Hrvatske
Dok govori o svom gradu, Pavao Josić ne traži sažaljenje.
Vukovar, kaže, ne treba stalne parade, već mir, investicije i iskrenu obnovu.
“Grad koji je preživio pakao mora živjeti za budućnost, ne od prošlosti. Ali tko bi to dozvolio kad im rat donosi glasove, a mir odgovornost?”
Njegove riječi su i osobna ispovijest i društvena dijagnoza.
U zemlji u kojoj su rane još uvijek politički alat, Vukovar i dalje nosi težinu koju drugi koriste.
A Josić, čovjek koji je izgubio brata i koji je, kako kaže, “svima oprostio”, danas ima poruku jednostavniju od bilo koje političke deklaracije:
“Prava pobjeda bila bi kad bi istina o ratu prestala biti oružje u miru.”
Zoran / TV Wien
