Zagrebačka Gradska skupština većinom glasova usvojila je prijedlog vladajuće koalicije Možemo! i SDP-a o zabrani korištenja ustaških i fašističkih simbola u prostorima kojima upravlja Grad Zagreb.
Odluka je donesena po hitnom postupku, u atmosferi koja je više nalikovala političkom performansu nego demokratskoj raspravi.
Gradonačelnik Tomislav Tomašević time je otvorio novu frontu — onu kulturno-političku — koja već ima svoje ime: “lex Thompson.”
Jer, iako je formalno riječ o “simbolima”, svima je jasno da se metom smatra jedan čovjek i jedna pjesma.
“Salto mortale” gradske politike
Menadžer Marka Perkovića Thompsona, Zdravko Barišić, pred kamerama je bio izravan:
“Gradonačelnik je napravio salto mortale. Sam je prije Hipodroma govorio da za njega nema zabrana i da svi mogu pjevati. A sada mijenja ploču bez ikakva razloga. To nije pravna odluka, to je čista ideološka odluka.”
Barišić podsjeća kako je Thompsonov koncert 27. prosinca rasprodan, dok zahtjev za dodatnim terminom 28. prosinca još uvijek čeka odgovor Grada.
“Ne brani on Thompsonu, brani Zagrepčanima drugi koncert”, poručuje Barišić, dodajući da su “sve opcije otvorene” – pa i održavanje više nastupa u jednom danu.
“Bojna Čavoglave” – između zakona i političke scene
Tomašević je ranije izjavio da će svako uzvikivanje pokliča “Za dom spremni” značiti trenutnu zabranu budućih Thompsonovih nastupa na gradskim površinama.
Barišić, međutim, uzvraća da je “Bojna Čavoglave” pravomoćno ozakonjena presudom Visokog prekršajnog suda i da gradonačelnik nema pravo samoinicijativno revidirati sudske odluke:
“Sud je jasno rekao da stih ‘Za dom spremni’ u kontekstu pjesme ne izaziva strah. Gradonačelnik bi te odluke trebao poštovati, a ne ih tumačiti kako mu odgovara.”
Tomašević, pak, tvrdi da je Ustavni sud već “jasno zauzeo stav” o spornom pokliču.
No, prema tumačenju pravnih stručnjaka, Ustavni sud nikada nije donio presudu o konkretnoj pjesmi, već je samo dao općenito mišljenje o korištenju povijesnih simbola. Drugim riječima — politička interpretacija pravosuđa.
Kada zabrana postane alat
Oglasio se i Grad Pula, podsjećajući da je Thompson već jednom izgubio pravni spor nakon što mu nije odobreno korištenje Arene.
I tada je, podsjećaju, “odbijen zahtjev”, ali nije donijeta formalna zabrana.
Razlika između zabrane i uskraćivanja prostora čini se tanjom nego ikada — upravo onoliko koliko je tanka granica između ideologije i administracije.
Insajderski gledano, ovo nije sukob oko pjesme. Ovo je sukob oko simbola moći.
Jer ako lokalna vlast može tumačiti sudske presude prema političkom raspoloženju, pitanje je dana kada će se isti model primijeniti i na druge izvođače, teme ili medije.
“Borit ćemo se – radi publike”
“Mi ćemo se svim pravnim sredstvima boriti, radi publike, radi Zagrepčana, da im omogućimo drugi koncert. Ako ne bude u Areni, ima i drugih prostora”, poručuje Barišić.
Za sada, Tomašević ostaje nepopustljiv, ali čini se da mu slijedi težak ples između javne percepcije, političkog marketinga i pravnih granica.
Odluke koje donosi imaju manje veze s fašizmom, a više s kontrolom narativa.
Jer svaka zabrana u demokraciji – ma koliko bila opravdana – otvara pitanje tko sutra odlučuje što se smije čuti, a što ne.
Kraj kulture kompromisa
Hrvatska je i dalje zemlja u kojoj se simbolima vlada učinkovitije nego reformama.
I svaki put kad institucije posegnu za “moralnom odlukom”, ispod površine se krije politički izračun.
U tom smislu, “lex Thompson” nije odluka o koncertima – to je ogledalo stanja društva u kojem se, 30 godina nakon rata, još uvijek vodi bitka za to tko ima pravo na mikrofon.
Zoran / TV Wien
