Poreč u studenom izgleda kao grad koji se napokon naspavao nakon dugog, iscrpljujućeg ljeta. Dugo poslijepodne na rivi više ne prekida buka skutera i turističkih vlakića — umjesto toga čuju se tek valovi koji lagano zapljuskuju kamen, zvuk koji je u srpnju nemoguće čuti. More je hladnije, ali čisto i tamnije, nosi onu specifičnu jesensko-zimsku boju Jadrana koju poznaju samo lokalci.
U staroj gradskoj jezgri, između bazilike Eufrazijane i malih poprečnih uličica, ponedjeljkom ujutro još uvijek se osjeti miris svježe kave koji se širi iz dvaju kafića koji rade cijele godine. Konobari prepoznaju gotovo svakog gosta — jedni drugima dobacuju novosti o vremenu, o ulovu, o tome tko je palio grijanje prvi, a tko se još uvijek inati. To je Poreč izvan sezone: grad koji diše sporije, tiše, ali punije.
Na pijaci koja radi i zimi, umirovljenice biraju zeleno lisnato povrće iz Kaštelira, dok se s druge strane štanda nudi domaće vino i rakija koje se prodaju „za malo ugrijati kosti“. Sve izgleda jednostavnije — čak i prodavači ribe imaju više vremena zapričati se, objasniti koju je varijantu brancina bolje uzeti za pećnicu, a koju za gradela.
U ovom periodu Poreč ponovo postaje grad radnika, ribara, vinara i obrtnika. Oni koji su cijelog ljeta radili po 12 sati sada napokon imaju vremena za sebe. Možeš ih vidjeti kako šetaju psa na plaži gdje inače stoje tisuće turista ili kako se u rukavicama naginju nad barku koju je napokon došao red popraviti.
U starim uličicama ne čuje se engleski, njemački ni talijanski — samo istarski dijalekt i nekoliko lokalnih klinaca koji se utrkuju biciklima po praznom Decumanusu. Grad je tiši, ali nikad nije prazan. Uličice postaju staze za lokalce, a „najbolji pano za selfie“ koji je ljeti čekao kolonu posjetitelja sada samo stoji kao podsjetnik na sezonu koja će opet doći.
Na rivi, dok sunce rano pada niz horizont, mimoilaze se dva svijeta: stariji ribari koji vraćaju mreže i mladi parovi koji šeću u toplim jaknama, noseći tople fritule iz male zimske kućice koja radi cijelu godinu. To je nešto što se ljeti uopće ne primijeti — mali ritam grada koji postoji samo u hladnijim mjesecima.
Lokalni restorani koji ostaju otvoreni izvan sezone imaju posebnu, gotovo obiteljsku atmosferu. Kuhari nude ono što imaju: domaću tjesteninu, ulov od jutra, gulaš od boškarina koji se krčka od otvorenja. Nema menija od 20 stranica, nema natpisa „seafood platter” — samo jednostavna, autentična hrana.
Poreč izvan sezone ima i svoje obrasce: jutarnja magla nad lukom, valovi koji preko noći bace nekoliko grana na obalu, miris pečenog kestena koji se raspline kroz staru jezgru. To je vrijeme kada grad postaje intimniji, iskreniji i pristupačniji nego ikada.
I dok ga turisti poznaju kao brendiranu destinaciju, Poreč izvan sezone pripada samo onima koji ga vole bez velikih boja i reflektora. Grad tada otvara svoje prave, uspavane, ali duboko žive slojeve. I upravo zato — zimski Poreč je jedno od mjesta gdje se najjasnije vidi kako izgleda život na Jadranu kad turisti odu, a more ostane samo za svoje ljude.
Zoran / TV Wien
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
