INSajder
analiza · komentar · kontekst
Hrvatska · politika · društvo
Thompson, ZDS, branitelji i ratne pjesme: kontrolirani sukob koji mnogima paše – ali ne rješava ništa
Jedan koncert odobren, drugi zabranjen. Pozdrav “Za dom spremni” formalno nepoželjan, u praksi desetljećima toleriran u pojedinim situacijama. HRejting kaže: 55% građana podržava zabranu koncerata na kojima se potiču ustaški simboli, dok većina istovremeno ne doživljava te koncerte kao ozbiljnu sigurnosnu prijetnju. Između ta dva podatka smjestila se cijela hrvatska šizofrenija oko Thompsona.
Jer ovdje se ne radi samo o jednom izvođaču. Radi se o čovjeku čije su pjesme o obitelji, domovini i vjeri obilježile Domovinski rat – i o tome kako je, preko jednog ratnog pokliča iz “Čavoglava”, sve završilo u vječnom ideološkom ringu u kojem politika zarađuje, a društvo stoji na mjestu.
Što HRejting zapravo kaže
- 55% građana podržalo bi odluku grada/općine da zabrani koncerte na kojima se potiču ustaški simboli i pozdravi.
- 34% je protiv, 9% nema stav.
- Većina ispitanih Thompsonove koncerte ne smatra ozbiljno opasnima u smislu ekstremizma i govora mržnje.
- Poruka većine: da, želimo jasna pravila – ne, ne želimo beskonačni ideološki rat oko svake pjesme i svakog koncerta.
Dvostruki sloj: ratni soundtrack i današnji politički simbol
Da bi se razumjelo zašto je tema toliko zapaljiva, treba pošteno priznati dvije stvari koje u raspravama rijetko idu zajedno:
- Thompson je za velik dio ljudi – posebno branitelja – postao glas Domovinskog rata: pjesme o obitelji, domovini i vjeri koje su se slušale u rovovima, podrumima i na prvim linijama.
- “Čavoglave” su nastale u realnom ratu, u trenutku kad se Hrvatska branila od JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U tom kontekstu mnogi ih doživljavaju kao ratni poklič i motivaciju, a ne kao seminarski rad iz povijesti 1941.
- Paralelno s tim, dio publike i scene oko koncerata godinama gura ustaške simbole i ikonografiju koji nemaju veze s obranom od srbo-četničke agresije, nego s rehabilitacijom NDH – i tu počinje problem države, gradova i pravnog sustava.
Jedno je emocija ljudi koji su 90-ih slušali ratne pjesme dok su branili Hrvatsku. Drugo je činjenica da se trideset godina kasnije oko istih pjesama i simbola vodi politički rat u kojem svatko bira samo onaj dio priče koji mu odgovara.
Branitelji između zahvalnosti i političke instrumentalizacije
U središtu ove priče nisu samo pjesme, nego i oni koji su ih slušali pod granatama – hrvatski branitelji. Za velik dio njih, “Čavoglave” i druge ratne pjesme nisu “ideološki proizvod”, nego zvuk rovova, straža, improviziranih radija u podrumima i vremena kad se činilo da je cijela država na rubu nestanka.
U tom okviru Thompson je postao glas njihove generacije: obitelj, vjera, domovina, suborci. Zbog toga dio branitelja svaki napad na njegove koncerte doživljava kao napad na vlastito iskustvo i žrtvu, a ne kao pravno-političko pitanje oko jednog pokliča i jedne ikonografije.
Tu počinje drugi, tamniji sloj priče: branitelji su godinama najlakši štit i najlakše oružje u hrvatskoj politici. Kad treba zaustaviti raspravu, pokaže se na njih. Kad treba pojačati pritisak, govori se u njihovo ime – često bez da ih itko ozbiljno pita što misle o tome da se njihov rat i njihove pjesme razvuče u svaku predizbornu kampanju.
Umjesto da država braniteljima jasno kaže: “vaša žrtva je priznata, prava su uređena, a fašistička simbolika nema veze s Domovinskim ratom”, ostavlja se siva zona. U njoj branitelji stalno služe kao moralni alibi – i za one koji guraju ustaške simbole pod krinkom domoljublja, i za one koji svaku raspravu završavaju frazom “branitelji to ne zaslužuju”, bez stvarne brige za njihov život nakon rata.
Hibridni status pokliča: između Ustava, Sabora i “ratnog konteksta”
Važan detalj koji se u javnim prepucavanjima rijetko pošteno objasni je i pravno-politički hibrid oko samog pokliča. S jedne strane, kroz odluke Ustavnog suda i postojeće propise jasno je profiliran stav da je “Za dom spremni” u osnovi ustaški pozdrav i kao takav nespojiv s ustavnim poretkom. S druge strane, u raspravama u Saboru i dijelu sudske prakse prihvaćeno je da se u kontekstu Domovinskog rata – posebno u pjesmi “Čavoglave” i ratnim obilježjima HOS-a – taj poklič pojavljuje kao dio obrambenog, a ne NDH-nostalgijskog narativa.
Zato ratna izvedba pjesme iz 1991. često prolazi kao svojevrsni “tolerirani izuzetak”, dok isto skandiranje na stadionu ili na transparentima danas završava u prekršajnim i kaznenim postupcima. Formalno svi govore o istom skupu riječi, ali kontekst odlučuje hoće li se gledati kroz Domovinski rat ili kroz 1941.
Dvije priče: “obrana grada” protiv “obrane Hrvatske”
Grad Zagreb službeno poručuje: štitimo javni prostor od simbola koje država smatra neprihvatljivima. Time kupuje kredibilitet kod birača kojima je dosta koketiranja s ustaštvom. Dopušten je jedan koncert, drugi nije – poruka glasi: “podvukli smo crtu”.
Na drugoj strani, dio desnice i Thompsonovog fan basea priču prevodi na potpuno drugi jezik: “branili smo Hrvatsku, pjevali smo o obitelji, križu i domovini, sada nam to zabranjuju”. U toj verziji priče, “Čavoglave” nisu predmet pravno-političke analize, nego dokaz tko je bio na kojoj strani kad se pucalo.
Kome ovakva situacija realno paše?
1. Gradskoj vlasti: jeftin dokaz “civilizacijskog iskoraka”
Zagreb ovako dobiva savršen stage: puno PR-a, relativno malo pravnog rizika. Dovoljno je naglasiti obranu antifašističkih vrijednosti i europskih standarda, a rasprava o prometu, otpadu, stanovima i komunalijama nakratko pada u drugi plan. Zabrana dodatnog koncerta košta malo, a politički donosi puno u vlastitoj bazi.
Licemjerje je u tome što se sve svodi na pojedinačne koncerte, umjesto da se do kraja artikulira jasan, dosljedan okvir koji istodobno priznaje legitimitet Domovinskog rata i ne ostavlja prostor za ustašku ikonografiju. Ovo prvo dobro zvuči u priopćenju, drugo traži puno više rada i hrabrosti.
2. Thompsonu i tvrdoj desnici: ratne emocije pretvorene u politički kapital
Thompson je u startu bio – i za mnoge ostao – pjevač rata, križa i domovine. To je jezgra njegove publike: ljudi koji u njegovim pjesmama čuju vlastite rovove, poginule prijatelje, obitelj i Hrvatsku koja se branila. Kad se na to nadogradi priča o “zabrani”, dobije se eksplozivna kombinacija emocije i politike.
Tvrda desnica tu ulazi kao “prevoditelj”: svaki pokušaj ograničavanja koncerata interpretira se kao napad na hrvatske branitelje, Crkvu i identitet. U praksi, ratne pjesme i domoljublje postaju alat za dnevnu politiku – i to je onaj neželjeni efekt o kojem se najradije šuti.
3. Velikim strankama: savršen dim za pokrivanje stvarnih problema
Što se više priča o ZDS-u, manje se priča o plaćama, kreditima, cijenama stanova, iseljavanju, zdravstvu i sudovima. To nije kolateral, to je funkcija. Zveckanje simbolima prošlih režima jeftino je gorivo za kampanje, puno lakše od ozbiljnih reformi i odgovornosti.
4. Medijima i anketama: tema koja se sama prodaje
Thompson + ZDS + HRejting = formula koja garantira klikove. Tema je svima poznata, svi imaju mišljenje, grafovi se lako crtaju, panel emisije pune se same od sebe. Puno je teže i skuplje napraviti ozbiljnu analizu mirovinskog sustava nego još jedan “lijevi vs desni” obračun preko ratne pjesme iz 1991.
Tko u ovoj priči zapravo gubi?
1. Umjerena većina koja želi i domoljublje i normalnu državu
Najveći dio građana nema problem s pjesmama o obitelji, vjeri i domovini, niti s tim da branitelji imaju svog pjevača i svoj soundtrack. Problem imaju s time da se zbog jednog pokliča i hrpe ustaške ikonografije oko njega svaka rasprava pretvara u rovovski rat bez kraja.
2. Žrtve, manjine i oni kojima rat nije PR alat
Ljudi koji su rat platili životom, zdravljem ili gubitkom najbližih – s bilo koje strane – u ovome gledaju reciklirani scenarij. Njih ne zanima “jedan koncert više ili manje”, nego činjenica da je rat trideset godina kasnije i dalje glavno oružje u političkim kampanjama i unutarstranačkim obračunima.
3. Ozbiljna konzervativna scena
Oni koji bi htjeli konzervativnu politiku koja govori o obitelji, radu, sigurnosti i demografiji – bez repova NDH – teško dolaze do riječi. Svaki put kad se pojavi ZDS, moderan konzervativizam nestaje iza buke onih kojima je važnije tko je glasnije vikao na stadionu devedesetih nego kako izgleda Hrvatska 2035.
Zašto se ovo unatoč zakonima i dalje ne raščisti do kraja?
Formalno gledano, Hrvatska danas ima pravni okvir: postoje odluke Ustavnog suda, prekršajni i kazneni propisi, pooštrene kazne za isticanje fašističkih simbola. Problem više nije u tome da zakona nema – nego u tome kako se ti zakoni primjenjuju.
U praksi, isti poklič i ista ikonografija prolaze potpuno različito, ovisno o tome tko je na pozornici, gdje se događaj održava i kakva je politička klima. Negdje slijedi kazna, negdje upozorenje, negdje objašnjenje da je “poseban kontekst” ili “emocija branitelja”. Upravo u tim sivim zonama živi politika: dovoljno je mutno da se svaki slučaj može tumačiti drukčije, a dovoljno zapaljivo da tema ne silazi s naslovnica.
Ozbiljno rješenje danas ne bi značilo samo donijeti još jedan zakon, nego napraviti dva neugodna koraka: prvo, dosljedno primjenjivati postojeće propise bez dvostrukih mjerila i izuzetaka; drugo, jasno i pošteno razdvojiti legitimno sjećanje na Domovinski rat, branitelje i ratne pjesme od naknadnog guranja ustaške simbolike pod istu etiketu “domoljublja”. To je dio koji se uporno odgađa.
HRejting brojkama samo potvrđuje ono što se već zna: većina građana ne želi ustašku simboliku na koncertima, ali ne želi ni lov na vještice nad svima koji su devedesetih pjevali ratne pjesme.
Dok god nitko nema hrabrosti rezati precizno – razlikovati legitimno domoljublje i iskustvo branitelja od stvarnog ekstremizma – ova tema će se vraćati u krug. Onima koji od nje žive, to savršeno odgovara. Onima koji bi htjeli normalnu, uređenu državu, malo manje.
INSajder / TV Wien
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
