Tjedni skener svijeta: Zašto je smijeh danas najopasnija “knjiga” za moćnike

U Imenu ruže Umberta Eca, slijepi knjižničar kaže da je knjiga o smijehu opasna jer
“smijeh ubija strah, a bez straha nema vjere”. Onaj tko se ne boji više ne treba posrednika
između sebe i Boga. Ako tu metaforu premjestimo u ovaj tjedan, samostan postaje svijet,
bibliotekar su politički i medijski sustavi, a “zabranjena knjiga” sve ono što razbija strah
kojim se upravlja ljudima.

Tko je danas slijepi knjižničar, a što zabranjena knjiga?

Ako Ecov samostan premjestimo u 2025., slika izgleda ovako:

• Samostan – informacijski svijet: vlade, mediji, platforme, algoritmi, društvene mreže.
• Slepi knjižničar – oni koji žive od kontrole priče: političari, spin-doktori, propagandni aparati, PR mašine.
• Opasna knjiga o smijehu – sve što razbija histeriju i “sveti strah”: istraživačko novinarstvo, satire, memovi, komičari, ljudi koji javno kažu “čekaj malo, ovo nema smisla”.

Paradoks našeg vremena je jednostavan: nikada nismo imali više informacija, a nikada nismo
živjeli u većoj industriji straha. Upravo kroz taj filter gledamo i ovaj tjedan – od Ukrajine,
preko Gaze, do klime i populizma.

Ukrajina: kad se mir nudi uz teritorijalne ustupke i profit

Ovih dana svjetske naslovnice pune informacije o novom američkom planu za Ukrajinu – 28 točaka
koje predviđaju teritorijalne ustupke Rusiji, ograničavanje ukrajinske vojske, odustajanje od
NATO-a i korištenje zamrznute ruske imovine za obnovu u aranžmanu u kojem bi Sjedinjene Države
uzimale polovicu profita.

U Ecovoj alegoriji, strah je ovdje valuta pregovora:

• Ukrajina se boji da će ostati bez oružja i novca.
• Europa se boji da će dug rat razbiti jedinstvo i sigurnost kontinenta.
• Washington se boji domaće političke cijene “beskonačnog rata”.

“Đavo” je u narativima uvijek drugi: za jedne je to Rusija i njena agresija, za druge “raspadnuti
Zapad” koji ratuje do posljednjeg Ukrajinca. “Bog” je ponuđen kao jedan vođa, jedan plan, jedan
mirovni dokument koji “nema alternativu”.

Zabranjena knjiga u toj priči su glasovi koji pitaju: ako “mir” znači legaliziranje okupacije,
trajno ograničavanje jedne države i profit treće strane na zamrznutoj imovini, govorimo li uopće
o miru ili samo o sofisticiranom obliku prisile? Takva pitanja razotkrivaju apsurd i gramzljivost
i ubijaju strah kojim se prodaje priča da “drugog puta nema”.

Gaza: gdje smijeh zvuči kao blasfemija

Na Bliskom istoku se nakon godina brutalnog nasilja vodi rat koji je formalno u režimu primirja,
ali broj poginulih i razoreni kvartovi svakodnevno podsjećaju da je stvarnost na terenu daleko od
mira. Jedna strana živi egzistencijalni strah od napada i raketa, druga od bombardiranja,
gladi i potpunog nestanka.

U tom svijetu:

• Vrag je uvijek “oni tamo”: druga religija, drugi narod, drugi blok.
• Bog je vlastita zastava, vojska, vođa, vizija “konačne pobjede”.

Zabranjena knjiga postaju priče koje istovremeno priznaju patnju obje strane; tekstovi koji kažu
da nije izdaja osuditi masakr nad civilima, ali i odbaciti kolektivno kažnjavanje; glasovi koji
tvrde da se može plakati i za “našima” i za “njihovima”. Oni ruše logiku čistog straha i
čine mnogo teže održivim narativ u kojem je svaki kompromis veleizdaja.

Klima: kada nas strah umjesto akcije – zamrzne

Novi klimatski izvještaji ponovno potvrđuju da se približavamo rekordnim temperaturama, uz sve
češće oluje, požare, poplave i suše. Poruke su često apokaliptične: “gore nego što smo mislili”,
“zadnja prilika”, “vrijeme je isteklo”.

Strah je ovdje dobrim dijelom utemeljen – podaci nisu lijepi. No problem počinje onog trenutka
kada se sve svede na paniku. Tada dio ljudi otupi, dio se okreće onima koji nude jednostavne
neprijatelje: “kriva je klimatska agenda, ne fosilna goriva”, “zelene politike uništavaju tvoj
način života”.

Ecov samostan se ponavlja: Đavao su “ekološki ekstremisti koji ti uzimaju auto i grijanje”,
Bog je političar koji obećava da će sve ostati isto. A zabranjena knjiga su priče koje pokazuju
da je moguće istovremeno štititi klimu, radna mjesta i dostojanstvo ljudi – bez jeftinog
zastrašivanja i bez iluzije da “ništa ne moramo mijenjati”.

Populisti i industrija straha: kako se proizvodi potreba za “spasiteljem”

Ako na trenutak odmaknemo kameru i pogledamo širu sliku tjedna – od ratova preko migracija do
izbora – obrazac je svuda isti:

1. Prvo se nacrta Đavo – “migranti”, “globalisti”, “liberali”, “zapad”, “istok”, “elite”, “druga religija”.
2. Onda se ponudi Bog – jedan vođa, jedna partija, jedan spasiteljski plan koji “sve rješava”.
3. Na kraju se zabranjuje smijeh – satiričari postaju “izdajnici”, novinari “neprijatelji naroda”, svaki meme koji ismijava vođu tretira se kao napad na naciju.

U tom trenutku Ecova rečenica zvuči zastrašujuće aktualno: tko se ne boji Đavola, više nema
potrebu za Bogom. Prevedeno na današnju politiku – tko se ne boji neprijatelja iz propagande,
manje vjeruje u spasitelja iz propagande.

Tjedni skener svijeta: tri jednostavna pitanja

Ako ovaj tjedan pokušamo sagledati kroz Ecovu alegoriju, tjedni skener svijeta može stati u tri
pitanja za svakog čitatelja:

• Gdje se ovih dana najjače proizvodi strah – i tko od toga profitira?
• Tko je u vašim vijestima u ulozi Đavola, a tko u ulozi Boga?
• Koje priče, šale, satire ili istraživačke tekstove bi današnji “bibliotekari” najradije sakrili s police?

Onog trenutka kad se ta pitanja pojave, dogodilo se upravo ono što je u romanu bilo zabranjeno:
čitatelj je dobio “opasnu knjigu” koja ga tjera da se nasmije – ne zato što je situacija smiješna,
nego zato što vidi mehanizam straha kojim se pokušava upravljati njegovim životom.

A od tog trenutka, umjesto da se samo bojimo, možemo opet početi razmišljati. To je možda i
najvažniji zadatak tjednog skenera svijeta – da podsjeti kako je smijeh, zajedno s razumom,
još uvijek najsnažnije oružje protiv onih koji bi nas najradije držali vječno u mračnom samostanu
straha.