Otkriće iz Vatikanskog arhiva: hrvatski jezik imao poseban međunarodni status u 16. i 17. stoljeću

Dominikanac i povjesničar Stjepan Krasić objavio je nova istraživanja iz Vatikanskih arhiva koja pokazuju da je u 16. i 17. stoljeću hrvatski jezik imao poseban status u komunikaciji Katoličke crkve sa slavenskim narodima te da je, kao tzv. “ilirskI jezik”, bio uključen u nastavu na nizu uglednih europskih sveučilišta.

Šest dokumenata koji mijenjaju priču o hrvatskom jeziku

U članku “Croatian as an international language in the 16th and 17th centuries: evidence from the Vatican Archives” dr. Krasić objavljuje i analizira šest izvornih dokumenata iz pismohrane Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda Fide). Ti tekstovi pokazuju da su ugledni jezikoslovci toga vremena savjetovali Svetoj Stolici da je hrvatski jezik (lingua croatica / lingua illyrica) najpogodniji za misijski rad i komunikaciju sa slavenskim narodima.

Kao posljedica takve politike, u Rimu je 1599. osnovana Akademija ilirskog jezika (Academia linguae Illyricae) pri rimskom sveučilištu Collegium Romanum, koje su tada vodili isusovci. U Italiji se u to vrijeme izraz “ilirskI jezik” uobičajeno rabio upravo za hrvatski.

Krasić u svojim radovima podsjeća i na papinske dekrete 17. stoljeća – primjerice na odredbe pape Grgura XV. i pape Urbana VIII. – kojima se ilirski/hrvatski jezik uvodi u programe brojnih sveučilišta te preporučuje kao jezik na kojemu se trebaju pripremati knjige i priručnici za slavenske krajeve.

Od Rima i Beča do Oxforda: hrvatski u sveučilišnim programima

Na temelju vatikanskih dokumenata i kasnije recepcije, Krasić zaključuje da je hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću dobio status svojevrsnog “općeg jezika” za slavenski svijet. Prema tim izvorima, ilirski/hrvatski trebao se predavati i koristiti na nizu tada najuglednijih sveučilišta:

• u Rimu (Collegium Romanum i druga crkvena učilišta),
• u Beču, Kölnu, Ingolstadtu, Toulouseu,
• u Parizu, Madridu i Salamanki,
• pa čak i na sveučilištima poput Oxforda.

U razgovoru za HRT, Krasić ističe da se hrvatski jezik koristio i u diplomatskoj komunikaciji na kraljevskim dvorovima, pa i na samom carigradskom dvoru, kao jedan od jezika razumljivih široj slavenskoj i istočnoeuropskoj zoni.

Posebno naglašava 1599. godinu kao svojevrsni “rođendan hrvatskog književnog znanstvenog jezika” – trenutak kada se hrvatski prvi put sustavno proučava na sveučilišnoj i znanstvenoj razini.

“Jezik malog naroda” s neočekivano velikom povijesnom ulogom

Krasićeva istraživanja mijenjaju dosadašnje razumijevanje povijesti hrvatskog jezika i njegove vidljivosti u Europi. U temelju poruka stoji činjenica da je jezik relativno malog naroda – Hrvata – u jednom povijesnom razdoblju imao kroz Crkvu i akademske institucije značajnu međunarodnu funkciju.

Rad objavljen u ST-OPEN-u pokazuje da su normiranje i šira međunarodna afirmacija hrvatskog jezika započeli stotinama godina prije nego što je hrvatski postao redovan nastavni jezik u domaćem školskom sustavu i u odlukama Sabora.

Istodobno, suvremeni jezikoslovci i povjesničari upozoravaju da se takva otkrića trebaju tumačiti uz dozu opreza – hrvatski u to vrijeme nije bio “međunarodni jezik” u modernom smislu engleskog danas, ali dokumenti jasno pokazuju da je imao poseban, povlašten status u crkvenoj i akademskoj sferi.

Tko je dominikanac koji je “iskopao” priču o hrvatskom jeziku u Vatikanu?

dr. sc. Stjepan Krasić rođen je 1938. u Čitluku kraj Mostara. Dugogodišnji je član Dominikanskog reda, povjesničar i arhivist koji je desetljećima radio u Vatikanskoj kuriji. Bio je predsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, glavni urednik časopisa Angelicum te savjetnik Kongregacije za proglašenje svetih.

Riječ je o autoru brojnih knjiga i znanstvenih radova o povijesti Crkve i hrvatske kulturne baštine. Najnovijim istraživanjem o statusu hrvatskog jezika u 16. i 17. stoljeću dodatno je otvorio prostor za novu raspravu o identitetu i povijesti hrvatskog jezika – ne samo među povjesničarima i jezikoslovcima, nego i u široj javnosti.

Zoran / TV Wien

Foto : Autor IoannesII