Rečenica zbog koje je Freud navodno prestao spavati sa svojom ženom: “Svaki put kad si sa mnom…”
Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize i čovjek čije su teorije potpuno promijenile razumijevanje ljudske psihe, često je naglašavao da nas pri izboru partnera nesvjesno privlače osobe koje podsjećaju na naše roditelje ili primarne skrbnike. Po njegovu mišljenju, upravo te duboko usađene emocionalne matrice određuju dinamiku ljubavnih odnosa – pa i sukobe koji se u njima ponavljaju.
U svojim je radovima isticao da brak, čak i kada započne skladno i strastveno, s vremenom može postati prepun napetosti proizišlih iz nerazriješenih unutarnjih konflikata. Posebno je govorio o ženskom rivalitetu s majkom i projekcijama iz djetinjstva koje se prenose na partnera. Ako se ti obrasci prepoznaju i razriješe, smatrao je Freud, brak ima šansu postati stabilniji i zreliji – ali put do toga često je bolan.
Martha Bernays i Sigmund Freud proveli su oko četiri godine u zaručničkom odnosu, po pravilima strogog i moralno krutog društva s kraja 19. stoljeća. Strasti su, prema tadašnjim običajima, bile “rezervirane” za brak: emocije i želje držale su se pod kontrolom, a javna čednost bila je imperativ, posebno za žene.
Freud je svoje frustracije zbog dugog čekanja često istresao na papiru – u pismima Marthi znao je biti ljubomoran, posesivan i povremeno prilično grub. Ipak, brak su sklopili u Wandbeku uz vjerski obred, iako je Freud bio uvjereni ateist. To je tada bio jedini način da se njihov brak formalno prizna u Austriji.
Martha je, prema tadašnjim pravilima, do braka ostala nevina. Freud, međutim, nije nužno dijelio isti asketski standard – kako je kasnije pisala njihova bliska prijateljica Marie Bonaparte, tijekom dugog razdoblja zaručničkog celibata navodno je imao barem jedan intimni odnos izvan veze.
Njihov bečki stan – ujedno i Freudova ordinacija – bio je jednostavan, ali ukusno uređen. U takvom okruženju Martha je predano učila voditi kućanstvo i potpuno se posvetila obitelji. U samo osam godina rodila je šestero djece: Mathildu, Jeana, Olivera, Annu, Martina i malu Sofiju, koja je nažalost umrla vrlo rano.
Trudnoće je, prema dostupnim zapisima, podnosila iznenađujuće dobro i često ih je doživljavala s radošću. Freud, s druge strane, nije dijelio taj entuzijazam. Svaka nova trudnoća bila je za njega podsjetnik na tada ograničene mogućnosti kontracepcije i na vlastiti osjećaj zarobljenosti u ulozi obiteljskog patrijarha.
U želji da izbjegne metodu coitus interruptus, koju je povezivao s nastankom neuroza, obratio se prijatelju Wilhelmu Fliessu tražeći “modernije” rješenje. Taj se potez danas često tumači kao znak njegove duboke nelagode i otpora prema tadašnjoj seksualnoj praksi u braku – između želje i krivnje, dužnosti i straha.
Prema jednoj od najpoznatijih (i često prepričavanih) anegdota iz njihova braka, prekretnica se dogodila nakon jedne Marthine rečenice. U trenutku povjeravanja, navodno mu je rekla:
“Svaki put kad si sa mnom, ja u mislima stvaram sliku drugog muškarca… Tako doživljavam svoje zadovoljstvo.”
Freuda je ta ispovijest, kako se tvrdi, duboko pogodila. Nakon te rečenice, i nakon jedanaest godina braka, više nikada nije imao intimne odnose sa svojom suprugom. Nastavili su živjeti zajedno, dijeliti obitelj, svakodnevicu i društveni život, ali njihov bračni krevet – barem prema toj priči – zauvijek je promijenio značenje.
Koliko je anegdota doslovno točna, povjesničari se i dalje spore. No, priča se uklapa u ono što znamo o Freudovom odnosu prema seksualnosti: fasciniran je kao znanstvenik, ambivalentan kao muškarac, razapet između društvenih normi, osobnih strahova i vlastitih teorija.
Bez obzira na intimne detalje njegova braka, Freudova razmišljanja o ljubavi i seksualnosti ostavila su dubok trag. Njegove najpoznatije ideje mogu se svesti na nekoliko ključnih teza: seksualnost je istodobno ljudska slabost i snaga; svaki dio tijela može biti izvor erotskog zadovoljstva; homoseksualnost nije mentalna bolest, nego varijanta seksualnog razvoja; sve ljubavne veze u sebi nose ambivalentne osjećaje – istodobnu privrženost i agresiju; učimo voljeti kroz naše rane odnose s roditeljima i skrbnicima; i na kraju, voljena osoba na emocionalnoj razini postaje dio nas samih.
Freudov osobni život – proturječan, pun napetosti i nerazriješenih konflikata – često se čita kao produžetak njegovih teorija. Ili obrnuto: njegove teorije mnogi vide kao sofisticiran pokušaj objašnjenja vlastitih ljubavnih, bračnih i obiteljskih drama. Kako god ga čitali, jedna je stvar sigurna: priča o Sigmundu i Marthi Freud i danas otvara pitanje koliko u brakovima doista razumijemo jedni druge – i sebe.
Zoran / TV Wien
