Čudni život u reaktoru: tajanstvena crna gljiva u Černobilu “hrani se” zračenjem

Tamo gdje je za ljude i dalje zabranjena zona, jedna crna gljiva ne samo da preživljava, nego izgleda da napreduje. U ruševinama reaktora 4 u Černobilu otkriven je organizam koji, prema znanstvenicima, možda koristi radioaktivno zračenje kao izvor energije.

Crna gljiva koja voli ono što nas ubija

Gotovo četiri desetljeća nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, zona isključenja oko elektrane ostaje zabranjena za ljude. Visoke razine zračenja i dalje su opasne po život. No, tamo gdje je za nas neprijateljsko okruženje, priroda je pronašla neobične putove – jedan od njih vodi do crne, gotovo neuništive gljive.

Taj “umjetnik preživljavanja”, gljiva Cladosporium sphaerospermum, otkriven je na unutarnjim zidovima uništenog reaktora 4. Upravo na mjestu gdje drugi oblici života jedva opstaju, ova gljiva ne samo da raste, već se čini da joj visoke razine zračenja čak pogoduju. Znanstvenici sumnjaju da joj u tome pomaže tamni pigment melanin, koji u ljudskoj koži služi kao zaštita od UV zraka.

Teorija je da bi melanin u ovoj gljivi mogao koristiti ionizirajuće zračenje slično kao što biljke koriste sunčevu svjetlost u fotosintezi – proces koji istraživači nazivaju “radiosinteza”.  Ako je to točno, riječ je o potpuno drugačijem načinu korištenja energije, kakav do sada nismo viđali u ovakvom obliku.

37 vrsta gljiva u sjeni reaktora: melanin kao štit i možda – kao baterija

Priča o černobilskoj gljivi počela je još krajem 1990-ih. Istraživački tim mikrobiologinje Nelli Ždanove ušao je u područje oko nesretnog reaktora očekujući gotovo mrtvu zonu. Umjesto toga, pronašli su bogatu zajednicu – 37 vrsta gljiva, od kojih su mnoge bile crne poput ugljena i pune melanina.

Kasnije su radiofarmakologinja Ekaterina Dadachova i imunolog Arturo Casadevall detaljno analizirali gljivice u laboratoriju u New Yorku. Njihov rad pokazao je da melanizirane gljive, uključujući C. sphaerospermum, zapravo bolje rastu kada su izložene intenzivnom zračenju – što je potpuno suprotno od onoga što očekujemo kod većine živih organizama.

Godine 2008. ponudili su moguće objašnjenje: melanin u stanicama gljive mogao bi funkcionirati slično klorofilu u biljkama – apsorbirati zračenje i pretvarati ga u energiju za stanične procese. Još uvijek nema konačnog dokaza da gljiva u potpunosti “jede” zračenje kao jedini izvor energije, ali je jasno da zračenje ne djeluje samo kao prijetnja, nego i kao poticaj.

Od ruševina Černobila do svemira: gljive kao živi štit od zračenja?

Jedno od najzanimljivijih pitanja danas glasi: može li se ova čudna sposobnost iskoristiti izvan Černobila? Znanstvenici ozbiljno razmatraju ideju da melanizirane gljive posluže kao prirodni “živi štit” od zračenja. Dio eksperimenata već je proveden na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS), gdje je pokazano da tanki sloj crne gljive može smanjiti razinu zračenja ispod sebe.

Ako bi se gljive koje podnose zračenje mogle koristiti kao samoreplicirajući zaštitni sloj, astronauti na dugim misijama – primjerice prema Marsu – jednog bi dana mogli živjeti iza “živog zida” od melaniziranih gljiva koji štiti od kozmičkog zračenja. Isti princip jednog bi dana mogao pomoći i u čišćenju nuklearno kontaminiranih područja ili zaštiti pacijenata koji primaju radioterapiju.

Za sada, međutim, Cladosporium sphaerospermum ostaje enigma. Još ne znamo točno kako koristi zračenje, koliko energije iz njega doista dobiva i gdje su granice tog fenomena. Ali jedno je jasno: u tami reaktora gdje čovjek bez zaštite može provesti tek kratko vrijeme, ova neobična crna gljiva prkosi najsmrtonosnijem okolišu na Zemlji kao gotovo nijedan drugi organizam – i otvara potpuno novo poglavlje u priči o tome što sve život može biti.