Kad domoljublje postane izgovor: Gdje prestaje ljubav prema Hrvatskoj, a počinje flert s ustaštvom

Tisuće ljudi na ulicama pod sloganom „Ujedinjeni protiv fašizma”, incidenti u Zadru i Rijeci, a onda i Thompsonova poruka kako su „domoljublje prozvali fašizam”.
U istoj nedjelji vidjeli smo dvije Hrvatske: jednu koja upozorava na mržnju i nasilje – i drugu koja tvrdi da se iza antifašizma krije pokušaj da se uguši ljubav prema vlastitoj državi.
Pitanje je: gdje je stvarno granica?

Dvije slike iste nedjelje: marš protiv fašizma i poruka „Domoljublje prozvali fašizam”

U Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru održani su marševi „Ujedinjeni protiv fašizma”. Organizatori su poručili da prosvjeduju protiv
„sveprisutnog nasilja, straha, prijetnji i zabrana” i političke klime u kojoj prijetnje, huligani i ekstremni ispadi sve češće određuju što se smije, a što ne smije događati u javnom prostoru.

Na ulicama su bili sindikati, aktivisti, građani svih generacija, a u Zagrebu i poznata lica s javne scene.
U Zadru i Rijeci scene su bile puno ružnije: maskirani mladići bacali su petarde, uzvikivali ustaški pozdrav i napadali sudionike marša; u Zadru su ih gađali i kuglama
punjenim crvenom bojom, uz naguravanje s policijom.

U međuvremenu se oglasio i Marko Perković Thompson. Na društvenim mrežama je podijelio svoju pjesmu i naglasio stih u kojem se tvrdi da su
„domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam” – izravna poruka prosvjednicima i svima koji upozoravaju na ekstremnu desnicu.

Zadarski gradonačelnik je s druge strane osudio napade na maršu, ali istovremeno upozorio da „nije normalno da se sve domoljube naziva fašistima” – rečenica
koja dobro opisuje širi osjećaj dijela javnosti: da je etiketa „fašist” postala prečesta i prebrza.

Što Hrvatska stvarno kaže: Ustav, antifašizam i crvena linija

Prije emocija – činjenice. Republika Hrvatska je ustavno utemeljena na antifašizmu. Hrvatski sabor je usvojio Deklaraciju o antifašizmu kojom se izričito
naglašava da su vrijednosti borbe protiv fašizma ugrađene u temelje samostalne Hrvatske i u izvorišne osnove Ustava.

Ustav sam po sebi vrlo jasno navodi da su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, poštivanje prava čovjeka i vladavina prava najviše vrednote
ustavnog poretka. Ništa od toga nije kompatibilno s režimom koji je na rasnim, vjerskim ili nacionalnim kriterijima ubijao vlastite građane – a to je bila NDH.
Zbog toga hrvatske institucije i sudovi kroz godine više puta ističu da je relativizacija zločina NDH i korištenje njezinih simbola u suprotnosti s temeljnim vrijednostima Ustava.

Ukratko: domoljublje je ustavno dobrodošlo – ustaštvo nije. Ta crta nije stvar osjećaja, nego pravnog i povijesnog konsenzusa.

Licemjerje s obje strane: tko stvarno kome lijepi etikete?

U ovakvim raspravama licemjerja ima na sve strane.

Dio političke i medijske scene godinama relativizira ustaške simbole tvrdeći da je sve to „stari hrvatski pozdrav”, da su ploče s kompromitiranim
pokličima samo „obilježavanje poginulih branitelja” i da se „možemo dogovoriti oko konteksta”. U isto vrijeme, ti isti akteri rado se zaklinju u Ustav,
EU i „europske vrijednosti” – ali zaborave da je upravo odbacivanje fašizma jedan od temelja svih tih dokumenata.

S druge strane, nije mali broj onih koji svaki hrvatski grb, svaku zastavu na prozoru i svaku pjesmu o Domovinskom ratu instinktivno proglašavaju
„ustaštvom”. Time se poništava iskustvo ljudi koji su 90-ih stvarno branili zemlju, ali i gura dio javnosti u defanzivu – točno onamo gdje ekstremna desnica
želi da budu: u narativu „mi domoljubi protiv njih koji nas zovu fašistima”.

U tom ping-pongu etiketa, fašizam postaje oružje u raspravi, a ne stvarna opasnost koju treba prepoznati na vrijeme.
A stvarna opasnost su huligani koji na ulici viču „ZDS”, bacaju petarde među djecu ili boju po prosvjednicima, ljudi koji prijete manjinama i novinarima,
te političari koji na to šute jer računaju na njihov glas.

Tri pitanja koja razdvajaju domoljublje od ekstremizma

Umjesto beskonačnih rasprava „tko je počeo”, možda vrijede tri vrlo jednostavna pitanja koja svatko može postaviti sam sebi prije nego što stane pod
neki transparent ili na neki koncert:

1. Bi li isti taj simbol ili poklič bio dopušten u Njemačkoj, Austriji ili bilo kojoj drugoj EU zemlji da ga koristi netko tko slavi Hitlera ili Mussolinija?
   Ako je odgovor „ne” – onda znamo o čemu govorimo.
2. Bi li se moj susjed Srbin, Židov, Rom ili potomak partizana osjećao sigurno uz taj simbol i te parole?
   Ako je odgovor „ne” – onda to nije domoljublje, nego poruka da Hrvatska nije jednako njihova.
3. Bi li se s tim natpisom, transparentom ili pjesmom sutra bez srama pojavio pred Europskim sudom za ljudska prava ili UN-om i rekao: „Da, ovo nas predstavlja”?
   Ako ne bi – zašto onda mislimo da to predstavlja „prave Hrvate”?

Zoran / TV Wien