Kako je Njemačka „slupala“ nekoć siguran mirovinski sustav: Što je pošlo po zlu?

Prije samo petnaestak godina njemačka se mirovina u javnosti doživljavala kao „sigurna stvar“. Nakon reformi početkom 2000-ih činilo se da je sustav dugoročno stabiliziran. No niz političkih odluka u sljedećem desetljeću postupno je izbacio mirovinski sustav iz ravnoteže. Danas, uz ubrzano starenje društva, Njemačka se pita: koliko dugo ovakav model uopće može izdržati?

Od „sigurne“ njemačke mirovine do političkog minskog polja

Početkom 2000-ih, nakon velikih reformi koje su proveli socijaldemokrati i Zeleni, njemački je mirovinski sustav dobio čitav paket instrumenata stabilizacije: uvođenje dodatne kapitalizirane štednje, korekcije formule za izračun mirovina i famozni „faktor održivosti“ koji je mirovine vezao za omjer radnika i umirovljenika. Ideja je bila jasna – spriječiti da demografija potopi sustav.

Petnaestak godina kasnije slika je sasvim drukčija. Demografski pritisak raste, baby boom generacija masovno ulazi u mirovinu, a broj onih koji pune blagajnu – padne. Uz to, političke odluke donesene od sredine 2010-ih nadalje sistematski su nagrizale ono što je trebalo biti jezgra održivosti.

Poplava mirovinskih dodataka: kada je svaki izborni ciklus donosio novu povlasticu

Od sredine prošlog desetljeća mirovinska je politika u Njemačkoj ušla u fazu u kojoj gotovo da nije prošla godina bez neke nove povlastice. „Mirovinski dodatak za majke“, „mirovina sa 63“, proširenja prava za pojedine skupine – sve se to lijepo uklapalo u predizborne kampanje i koalicijske dogovore između demokršćanske Unije (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD).

No iza politički atraktivnih naziva stajale su odluke koje su se sve više udaljavale od principa održivosti. Umjesto da se mirovine stabiliziraju na razini koju sustav može podnijeti, svaka je nova koalicija donosila još jedan izdašan dodatak – često bez jasnog plana financiranja u uvjetima starenja stanovništva.

„Mütterrente“: politički hit, financijski minus

Jedna od najpopularnijih, ali i najskupljih mjera bila je tzv. Mütterrente – bonus za žene koje su rodile djecu prije 1992. godine. Iako je ustavni sud ranije potvrdio razliku između „starijih“ i „mlađih“ majki, CSU je 2013. i 2019. progurao proširenja koja su trebala „ispraviti nepravdu“.

Rezultat: do kraja 2025. prva i druga faza Mütterrente stajat će oko 111 milijardi eura, a treća faza planirana nakon 2027. mogla bi dodati još oko 70 milijardi. Sve to radi prosječno dvadesetak eura mjesečno po djetetu – iznos koji je mnogim majkama dobrodošao, ali ne rješava problem siromaštva u starosti, dok istovremeno snažno opterećuje mirovinsku blagajnu.

Čak su i pojedini veterani CDU-a, poput Wolfganga Schäublea, kasnije priznali da je riječ o mjeri koja je na duge staze neodrživa i da je otvorila vrata daljnjim skupim kompromisima.

Mirovina sa 63 godine: pogodnost za one koji je najmanje trebaju

Još jedna ključna intervencija bilo je uvođenje mogućnosti pune mirovine već sa 63 godine za osobe s najmanje 45 godina staža. U javnosti je mjera predstavljena kao ispravna nagrada za fizički iscrpljene radnike i one koji su „cijeli život radili“.

U praksi, istraživanja su pokazala nešto drugo: velik dio korisnika dolazi iz manje fizički zahtjevnih zanimanja, a među dobitnicima je nesrazmjerno mnogo dobro plaćenih i stabilno zaposlenih radnika srednje klase. Svaki četvrti novi umirovljenik u jednom je trenutku odlazio upravo u tu prijevremenu punu mirovinu, što je državu koštalo desetke milijardi eura.

Uz financijski učinak, tu je i birokratski – dokazivanje 45 godina staža pretvorilo se u administrativnu džunglu za mirovinski sustav i same osiguranike.

Zamrzavanje mirovina: borba protiv populizma koja je „zamrznula“ i održivost

Godine 2018. tadašnji ministar financija Olaf Scholz odlučio je naizgled hrabar, ali riskantan potez: zamrzavanje mirovina do 2030.. službeno, cilj je bio spriječiti daljnji pad mirovina i smanjiti prostor populistima koji upozoravaju na „krađu penzija“.

Problem je u tome što je time praktično suspendiran ključni mehanizam koji je uveden 2004. – „faktor održivosti“. On je mirovine vezao uz omjer zaposlenih i umirovljenika: kad broj umirovljenika raste, a broj radnika pada, mirovine se automatski prilagođavaju kako se sustav ne bi srušio.

Scholzov potez taj je mehanizam doveo u stanje mirovanja. Mirovine su na papiru „zaštićene“, ali sustav više nema ugrađen amortizer za demografske promjene. Danas se sve jasnije vidi da je riječ o skupom kompromisu koji nije riješio problem rizika od siromaštva, ali je otežao dugoročnu stabilnost.

Osnovna mirovina: dobra namjera, prekomplicirana izvedba

Uvođenjem tzv. osnovne mirovine 2021. Njemačka je pokušala dati minimalnu sigurnost onima koji su cijeli radni vijek proveli u niskoplaćenim poslovima. Ideja: tko je radio i uplaćivao doprinose, ne bi smio završiti u siromaštvu u starosti.

No reforma je ispala iznimno kompleksna, administrativno teška i s ograničenim dosegom. Izračun prava uključuje složene provjere prihoda, dugogodišnje radne biografije i razne iznimke. Stručnjaci upozoravaju da je Njemačka tim modelom propustila priliku da uspostavi jasnu, transparentnu i zaštićenu donju granicu mirovine za najslabije osiguranike.

Što slijedi: skupi status quo ili politička hrabrost?

Iako se njemački mirovinski sustav nije urušio, projekcije za iduća desetljeća izgledaju sve zabrinjavajuće. Manjak radne snage, usporavanje imigracije i ubrzano starenje stanovništva guraju socijalne izdatke prema razinama na kojima bi, upozoravaju analitičari, socijalni troškovi mogli pojesti i do polovice saveznog proračuna.

Rješenja postoje: od postupnog ukidanja mirovine sa 63 godine, vraćanja faktora održivosti, redefiniranja „bonusa za majke“, do snažnijeg razvoja kapitaliziranih oblika štednje. No ključno je pitanje političke volje. Stranke već godinama odgađaju nepopularne poteze, nadajući se da će „veliki rez“ pasti na nekoj budućoj vladi.

Dok nova mirovinska komisija traži kompromis između održivosti i socijalne sigurnosti, stare odluke i dalje opterećuju sustav. A pitanje koje sve glasnije postavljaju i stručnjaci i budući umirovljenici glasi: može li se Njemačka izvući iz ove mirovinske spirale bez političke hrabrosti kakvu nije pokazala već dva desetljeća?