Nismo svjesni što slijedi ako Ukrajina prihvati mir po Trumpovom planu

Dvije priče tjedna: pucnjava u Washingtonu i linija bojišta u Donbasu

Tjedan koji je iza nas razotkrio je dvije razine iste priče. Prva je američka unutarnja scena:
napad afganistanskog izbjeglice na pripadnike Nacionalne garde u blizini Bijele kuće Trumpova je
administracija odmah iskoristila kao dokaz da je „prethodni režim“ pustio previše neprovjerenih
ljudi u zemlju – od Afganistanaca do drugih skupina koje su u SAD ušle kao „ratne izbjeglice“.

Rezultat je jasan: zaoštravanje migracijske politike, ubrzavanje deportacija i poruka biračima
da je sigurnost iznad svega. Istodobno, druga razina priče odvija se daleko od Washingtona – na
blatnim poljima Donbasa, u Zaporiškoj regiji i oko gradova koji se iz tjedna u tjedan pretvaraju
u hladne koordinatne točke: Kupjansk, Pokrovsk, Huljajpole, Orihiv.

Ukrajinska vojska: nedostatak ljudi, gubitak gradova, sve manje rotacije

Ukrajina ulazi u najtežu fazu rata. Problem više nije samo oružje – problem su ljudi.
Brigadama nedostaje svježe ljudstvo, rotacija je otežana, a ruska upotreba nadzornih i borbenih
dronova čini svaki pokušaj dovođenja pojačanja gotovo javnim samoubojstvom.

Gubitak Kupjanska bio je signal da se front polako lomi. Isti scenarij sada prijeti Seversku,
Konstantinovki, Pokrovsku i Mirnohradu. U Zaporiškoj regiji pad niza naselja oko Huljajpolja
stvara pritisak na ključnu os obrane koja je nastala nakon neuspjele ukrajinske protuofenzive
2023. godine. Ako Huljajpole padne, otvara se koridor prema Orihivu i dalje prema Zaporižju – s
vrlo realnim rizikom da ukrajinska strana više nema resurse za zaustavljanje sljedeće faze
ruskog napredovanja.

Trumpov mirovni plan: između „kapitulacije“ i realpolitike

Prva verzija Trumpovog plana od 28 točaka u Kijevu je dočekana kao politički šok: praktično je
značila prihvaćanje većine ključnih ruskih zahtjeva – od odricanja od dijelova Donbasa, preko
jasne odgode ili odustajanja od ulaska u NATO, do ograničavanja veličine ukrajinskih oružanih
snaga.

Nakon pritiska europskih saveznika i panike koju su bilježili i američki analitičari, plan je u
Ženevi „dotjeran“ na 19 točaka. Državni tajnik Marco Rubio uvjeravao je da su stavovi Ukrajine i
SAD-a „znatno približeni“. Euforija je trajala kratko. Trump je praktički odbio revidiranu
verziju, poslao svog izaslanika Stevea Witkoffa natrag u Moskvu i jasno poručio: sporazum mora
biti dovoljno prihvatljiv i Rusiji – inače će front ionako odraditi ono što papir neće.

Kijev je, prema navodima iz američkih i ukrajinskih medija, odbio tri ključne točke:
ograničavanje vojske, odustajanje od NATO–članstva i priznanje ruskog suvereniteta nad cijelim
Donbasom. Problem je što su upravo te tri točke ključne za Moskvu.

Europa: veliki platiša, mali igrač

Dok se velika diplomacija formalno vodi u trokutu Washington – Moskva – Kijev, Europa sve više
izgleda kao netko tko plaća račun, ali ne naručuje jelo. Nekoliko je elemenata posebno važno:

• Ukrajinski proračun je „rupa bez dna“, što priznaju i europski dužnosnici.
• MMF najavljuje nove programe financiranja, ali to su tek flasteri na kroničnoj rani.
• NATO države – prema riječima glavnog tajnika Marka Ruttea – tjedno kupuju američko oružje
  za oko milijardu eura i šalju ga Ukrajini. To je oko pet milijardi dolara mjesečno.
• Bruxelles sve ozbiljnije razmatra korištenje zamrznute ruske imovine (oko 140 milijardi eura) –
  potez koji nosi velike pravne i geopolitičke rizike.

Nekoliko država članica, od Mađarske i Slovačke do Italije i Belgije, već sada koči taj plan ili
traži jasnu raspodjelu rizika. Europa se nalazi u raskoraku između želje da ostane „čvrsta“
prema Rusiji i straha od vlastitih ekonomskih i pravnih posljedica.

Gdje smo tu mi?

Građani država poput Hrvatske, Austrije ili Slovenije zasad su promatrači – ali promatrači koji
plaćaju kartu. Kao članice EU-a i NATO-a, ove zemlje sudjeluju u paketima pomoći Ukrajini,
financiraju zajedničke europske instrumente i istodobno osjećaju posljedice rata kroz energente,
inflaciju, geopolitičku nestabilnost i sigurnosne procese unutar Saveza.

Ako se rat završi po lošim uvjetima za Ukrajinu, Europa će dobiti dugogodišnji zamrznuti sukob
na istočnom rubu, trajno pojačano naoružavanje i redefiniranje sigurnosnih prioriteta. To znači
više novca za vojsku, manje za socijalu, infrastrukturu ili mirovinski sustav – od Berlina i
Beča do Zagreba i drugih manjih država na rubu EU-a.

Većina ljudi „nije svjesna“ ne zato što su neinformirani, nego zato što im nitko ozbiljno ne
objašnjava da se rat u Ukrajini neće završiti vatrometom u Kijevu, nego suhim tablicama u
državnim proračunima, novim pravilima u NATO-u i promjenama koje će tiho ulaziti u svakodnevni
život.

Nakon vrućeg rata – hladni rat 2.0

Kad se jednom linije fronte zaustave, sukob ne nestaje – samo mijenja formu. Novi sigurnosni
poredak u Europi izgledat će kao kombinacija:

• trajnog ekonomskog rata s Rusijom,
• kontrolirane, ali stabilne utrke u naoružanju,
• političkog pregrupiranja unutar EU-a, gdje će države istočnog krila tražiti još više sigurnosnih
  garancija.

Hoće li taj „hladni rat 2.0“ biti podnošljiv ili eskalirati u novu spiralu rizika, ovisit će o
kvaliteti sigurnosnog sporazuma između Rusije i Zapada – ako ga uopće bude. Ali jedno je već sada
jasno: izbor više nije između rata i mira, nego između različitih vrsta rizika i cijena koje će
društva morati platiti.

U tom kontekstu, Trumpov plan nije izraz simpatije prema Moskvi, nego pokušaj da se američki
problem s Rusijom što je moguće prije pretvori u pretežito europski problem. A Europa je, kao i
toliko puta do sada, u opasnosti da to shvati tek kad račun stigne na naplatu.