Procurilo klasificirano izvješće: Trumpov rat s Iranom možda ne može srušiti režim

Povjerljivo američko obavještajno izvješće otvorilo je nova pitanja o stvarnim dometima rata koji Donald Trump vodi protiv Irana. I dok iz Bijele kuće posljednjih dana stižu poruke o odlučnosti, nastavku napada i bezuvjetnoj predaji Teherana, procurjele procjene iz samog američkog sustava sugeriraju nešto sasvim drugo – da bombardiranje možda neće postići politički cilj koji se sve jasnije nazire u Trumpovoj strategiji, a to je slom sadašnje vlasti u Iranu.

Sila nije isto što i politički rezultat

Prema tim procjenama, iranski politički i vojni vrh vjerojatno ne bi bio srušen ni u slučaju nastavka intenzivnih američkih udara. Drugim riječima, moguće je da Washington ima vatrenu moć za dugotrajnu kampanju, ali nema jamstvo da će ta kampanja proizvesti ono što očito želi – promjenu režima. To je ključna razlika, jer vojni udar i politički rezultat nisu isto. Povijest je više puta pokazala da država može pretrpjeti golemu štetu, a da se sustav vlasti ipak ne uruši.

U iranskom slučaju to je posebno važno. Nakon ubojstva ajatolaha Alija Hamneija iranske vlasti nisu se raspale, nego su vrlo brzo uspostavile privremeno vodstvo i pokrenule proceduru za izbor novog vrhovnog vođe. To pokazuje da režim, unatoč udarima, i dalje funkcionira kroz unaprijed postavljene institucionalne i sigurnosne mehanizme. Za američke stratege to je loša vijest jer znači da čak ni eliminacija vrha države ne mora dovesti do političkog kolapsa.

Oporba nema snagu za preuzimanje vlasti

Još je važnija procjena da iranska oporba, barem u ovom trenutku, nema snagu ni organizacijsku sposobnost da preuzme vlast. To dodatno ruši pretpostavku da bi vojni pritisak automatski otvorio prostor za neku novu, prozapadnu političku alternativu. U prijevodu, čak i ako SAD i Izrael nastave razbijati vojne ciljeve, nema ozbiljnog jamstva da će nakon toga nastati politički poredak koji bi odgovarao Washingtonu.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje vodi li Trump rat s jasnim političkim planom ili prije svega pokušava pokazati snagu i odlučnost, računajući da će se rezultat nekako nametnuti sam od sebe. Upravo tu raste skepsa. Rat može biti vojno uspješan u pojedinim fazama, ali ako ne proizvodi željeni politički ishod, tada se vrlo brzo pretvara u iscrpljujuću operaciju bez jasnog završetka.

Zalihe oružja postaju novi problem

Paralelno s time otvara se i drugo osjetljivo pitanje – koliko ovaj rat košta američke vojne zalihe. U Kongresu sve glasnije upozoravaju da napadi na Iran troše količine naoružanja koje nisu neograničene. To više nije samo tehničko pitanje za vojsku, nego i ozbiljan politički problem. Ako SAD počne prebrzo prazniti vlastite rezerve, posljedice se neće osjetiti samo na Bliskom istoku, nego i na drugim kriznim točkama, prije svega u Ukrajini.

Zabrinutost zbog toga već je jasno izražena. Američki zastupnici upozoravaju da bi nastavak intenzivnih udara mogao dovesti do situacije u kojoj bi Washington imao sve više poteškoća u održavanju dosadašnje razine vojne pomoći Kijevu. To je posebno osjetljivo u trenutku kada rat u Ukrajini i dalje traje, a Europa računa na američku logističku i vojnu podršku.

Rat troši i američki strateški prostor

Drugim riječima, Trumpov rat s Iranom ne troši samo projektile i bombe. On troši i američki strateški prostor. Svaki presretač, svaka raketa, svaki komad naprednog streljiva potrošen na Bliskom istoku automatski je manje dostupan za neki drugi potencijalni sukob – bilo da je riječ o Ukrajini, Indo-Pacifiku ili eventualnom većem obračunu s Kinom ili Rusijom.

Upravo zato je objava da proizvođači oružja planiraju višestruko povećati proizvodnju važna poruka. Ona pokazuje da problem nije izmišljen. Da su zalihe doista neograničene i da nema pritiska na vojnu industriju, ne bi bilo potrebe za takvim naglim povećanjem kapaciteta. Kad tvrtke poput Lockheed Martina govore o četverostrukom rastu proizvodnje ključnog streljiva, to je jasan znak da se u pozadini već osjeća ozbiljan pritisak.

Trumpov problem možda tek počinje

Za Trumpa je to dvostruko neugodno. S jedne strane želi ostaviti dojam predsjednika koji vodi rat čvrsto, odlučno i bez oklijevanja. S druge strane, procurjelo izvješće pokazuje da ni unutar američkog sustava nema uvjerenja da ova kampanja može postići maksimalistički cilj. Ako rat ne sruši režim, a pritom oslabi američke zalihe i oteža potporu drugim saveznicima, politička cijena za Washington mogla bi biti mnogo veća nego što se danas javno priznaje.

Upravo zato sve više analitičara sumnja u uspješnost ove strategije. Ne zato što Amerika ne može nanijeti štetu Iranu, nego zato što se postavlja pitanje može li tom štetom ostvariti ono što želi. Uništiti objekte i paralizirati dio infrastrukture jedno je, ali promijeniti politički sustav duboko ukorijenjene države sasvim je drugo.

Rat bez jasnog političkog završetka?

Na kraju, najveći problem možda nije ni sam Iran, nego američka procjena vlastitih mogućnosti. Ako rat počne s idejom da će sila sama po sebi promijeniti političku realnost, a onda se pokaže da režim opstaje, opozicija ne preuzima vlast, a zalihe oružja nestaju brže nego što se mogu nadoknaditi, tada se cijela operacija pretvara u vrlo opasnu geopolitičku klopku. I upravo zato procurjelo klasificirano izvješće dolazi u najgorem mogućem trenutku za Trumpovu administraciju. Ono ne govori samo da je ishod neizvjestan. Ono sugerira nešto puno ozbiljnije – da je možda cijela strategija od početka postavljena na pretpostavci koja se jednostavno ne mora pokazati točnom.