Napad na Iran razotkrio slabosti EU-a: Europa bez jedinstvenog glasa u novoj krizi

BRUXELLES / BEČ · 8. ožujka 2026.

Kriza nakon američko-izraelskog napada na Iran ponovno je otvorila staro pitanje koje Bruxelles prati već godinama: može li Europska unija uopće nastupati kao ozbiljan geopolitički akter kada izbije velika međunarodna kriza. Umjesto jedinstvenog i snažnog odgovora, Europa je i ovaj put djelovala razjedinjeno, oprezno i politički neusklađeno.

Europa prati događaje, ali nema stvaran utjecaj

Prema analizi objavljenoj na tportalu, europski kontinent uvučen je u vrtlog događaja na Bliskom istoku, ali bez stvarnog utjecaja na razvoj krize. Vlade država članica uglavnom su bile usmjerene na dvije stvari: sigurnost svojih građana u regiji i posljedice koje bi nova eskalacija mogla imati na domaća tržišta, posebno na cijene energije i hrane. U tekstu se navodi i da su cijene plina u Europi porasle do razina kakve nisu zabilježene od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.

To je, zapravo, možda i najtočniji opis europske pozicije u ovoj krizi: Europa osjeća posljedice, ali ne upravlja događajima. Ona reagira, prilagođava se i pokušava ublažiti štetu, dok glavne strateške odluke donose drugi. Takva situacija dodatno naglašava staru boljku Unije – gospodarsku težinu bez usporedive političke i vojne snage.

Velike europske sile bez zajedničke linije

Iako su Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo usuglasili zajedničku izjavu kojom upozoravaju Iran i poručuju da su spremni na obrambene mjere ako Teheran ne zaustavi napade, stvarna praksa pokazuje da među njima nema potpune jedinstvenosti. Britanija je pristala na korištenje dviju svojih baza za obrambene udare na iranske raketne lokacije, Francuska je pojačala vojni angažman nakon udara na svoju bazu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok Njemačka naglašava spremnost za obrambene mjere, ali bez daljnjeg sudjelovanja.

Drugim riječima, zajedničke izjave postoje, ali kad se dođe do konkretnih poteza, svaka država ipak vodi računa prije svega o vlastitim interesima, procjenama i političkim ograničenjima. Upravo tu se vidi temeljni problem europske vanjske politike: Unija često može formulirati zajedničku zabrinutost, ali puno teže zajedničku strategiju.

Rivalstvo u vrhu EU-a dodatno slabi odgovor

Jedna od politički najzanimljivijih točaka cijele priče nije samo odnos država članica, nego i odnos unutar samog vrha Europske unije. Prema navodima iz analize, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas tijekom prvih dana napada uopće nisu izravno komunicirale, iako je kriza zahtijevala intenzivnu koordinaciju. Diplomatski izvori takvo stanje opisuju kao simptom dublje institucionalne disfunkcije.

To nije samo pitanje osobnih odnosa, nego i pitanje moći, nadležnosti i političke vidljivosti. Kada u kriznim situacijama nije jasno tko zapravo vodi europski odgovor, partneri izvan Europe također ostaju zbunjeni. A upravo je to možda najneugodniji zaključak za Bruxelles: u trenutku kada svijet traži jasnu adresu, EU ponovno djeluje kao sustav s previše glasova, ali bez jednog prepoznatljivog centra odlučivanja.

Von der Leyen i Kallas kao simbol dubljeg problema

U tekstu se navodi da je Ursula von der Leyen u jeku iranskih protunapada vrlo aktivno preuzimala inicijativu kroz diplomatske kontakte i objave na društvenim mrežama, dok je Kaja Kallas prema diplomatskim izvorima time bila frustrirana. Problem nije samo u osobnoj dinamici, nego u činjenici da se u vanjskoj politici EU-a i dalje preklapaju politička ambicija, institucionalni protokol i nejasno podijeljene odgovornosti.

Kad tome dodaš potrebu da Europa ostane usklađena s Washingtonom, posebno u trenutku kad mnogi lideri žele zadržati dobre odnose s Donaldom Trumpom, dobiva se slika kontinenta koji istodobno pokušava biti autonoman i lojalan saveznik. Takav položaj često proizvodi upravo ono što sada gledamo: neodlučnost, sporost i poruke koje nisu do kraja usklađene.

Najveća slabost EU-a nije samo vojna

Kriza oko Irana ponovno pokazuje da najveća slabost Europske unije nije samo nedostatak vojne moći. Još veći problem je politička arhitektura u kojoj je teško brzo doći do jedinstvene pozicije, a još teže tu poziciju provesti dosljedno. Europa ima institucije, diplomatsku mrežu i ekonomsku težinu, ali kad nastupi ozbiljna sigurnosna kriza, i dalje prečesto djeluje kao savez koji kasni za događajima.

To se ne vidi samo na Bliskom istoku. U tekstu se podsjeća da je ova godina već obilježena nizom kriza – od Venezuele do Grenlanda i Irana – dok istodobno Europa mora pratiti rusku prijetnju, kineski pritisak i nepredvidivost američkog saveznika. U takvom svijetu Unija više nema luksuz sporog usuglašavanja i unutarnjih taština.

Pitanje koje ostaje visjeti nad Bruxellesom

Ako partneri diljem svijeta, kako je u tekstu rekao europarlamentarac Nacho Sánchez Amor, često ne znaju kome se uopće trebaju obratiti u Europskoj uniji, onda je to ozbiljan politički alarm. U vremenu kada se geopolitičke krize šire brže nego ikad, Bruxelles si više ne može priuštiti luksuz institucionalne zbrke.

Napad na Iran zato nije samo nova vanjskopolitička kriza. On je i neugodno ogledalo za Europsku uniju. U njemu se vidi sve ono što Europa želi biti, ali još nije: jedinstvena, brza, odlučna i strateški jasna. Dok se to ne promijeni, svaki novi međunarodni potres otkrivati će istu slabost – da EU zna govoriti o moći, ali je još ne zna uvjerljivo pokazati.

Zoran / TV Wien