Teške optužbe iz Beograda: Vučić tvrdi da su hrvatski državni vrh i SOA sudjelovali u “revoluciji” u Srbiji

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je otvorio novu rundu političkih tenzija u regiji, ovaj put vrlo izravnom optužbom na račun Hrvatske. Govoreći u jeku kampanje za lokalne izbore u Srbiji, ustvrdio je da su hrvatski državni vrh i Sigurnosno-obavještajna agencija, prema njegovim riječima, sudjelovali u pokušaju “obojene revolucije” u Srbiji jer su željeli vidjeti Srbiju “na koljenima”.

Hrvatska kao stalna tema kampanje

U dosadašnjim kampanjama Srpske napredne stranke Hrvatska je često bila prisutna kao dnevno-politička tema, ali ovaj put Vučić je otišao korak dalje. U Aranđelovcu je izjavio da je upravo Hrvatska, snažnije od svih drugih zemalja, na najizravniji način sudjelovala u onome što srbijanska vlast naziva pokušajem rušenja države kroz studentski pokret i prosvjede. U tom je kontekstu posebno izdvojio hrvatski državni vrh i SOA-u, uz tvrdnju da su kroz medije i druge kanale radili protiv Srbije.

Takve optužbe imaju dvostruki učinak. U domaćoj političkoj areni jačaju sliku o vanjskom neprijatelju i pokušaju destabilizacije zemlje, dok u regionalnom kontekstu dodatno opterećuju ionako krhke odnose između Zagreba i Beograda. Kad predsjednik jedne države sigurnosnu službu susjedne zemlje javno optuži za sudjelovanje u političkoj destabilizaciji, to više nije tek usputna kampanjska rečenica, nego poruka s ozbiljnim diplomatskim posljedicama.

Što vlast u Srbiji naziva “obojenom revolucijom”

Izraz “obojena revolucija” Vučić i njegov politički krug koriste već mjesecima kako bi opisali studentski i građanski pokret koji se razvio nakon tragedije na novosadskom željezničkom kolodvoru. Nakon pada nadstrešnice u studenom 2024., kada je poginulo 16 ljudi, u Srbiji su izbili veliki prosvjedi usmjereni protiv korupcije, zlouporabe institucija i načina na koji vlast upravlja državom.

Prosvjedi su s vremenom dobili širu političku težinu. Studenti i dio oporbe tražili su odgovornost institucija, a potom i prijevremene parlamentarne izbore. Vlast je na to odgovorila tvrdeći da se iza prosvjeda krije pokušaj destabilizacije države uz pomoć vanjskih centara moći. Upravo u tom okviru sada se i Hrvatska pokušava smjestiti kao navodni sudionik cijelog procesa.

Optužbe bez javno ponuđenih dokaza

Ono što odmah upada u oči jest činjenica da Vučić uz ove teške tvrdnje nije javno ponudio konkretne dokaze. Izjave su politički snažne i medijski zvučne, ali bez javno prezentiranih činjenica ostaju prije svega dio političke retorike. To ne znači da njihove posljedice nisu ozbiljne – upravo suprotno. U regiji kakva je ova, dovoljno je da optužba jednom bude izrečena s vrha države pa da postane nova tačka napetosti koja se mjesecima vuče kroz medije i političke odnose.

U isto vrijeme, Vučić je pokušao ublažiti ton porukom da će Srbija nastaviti “u svakom poštovanju prema Hrvatskoj, bez imalo mržnje”. No takva rečenica teško može neutralizirati prethodnu optužbu da je upravo hrvatski vrh želio Srbiju na koljenima i izravno sudjelovao u pokušaju političkog sloma zemlje. U takvoj kombinaciji tvrda optužba ostaje dominantna, a poziv na poštovanje zvuči više kao formalni dodatak nego kao stvarna gesta smirivanja.

Kad vanjski neprijatelj postane unutarnji politički alat

U političkoj praksi ovakve izjave nisu nepoznate. Kad vlast osjeti pritisak zbog unutarnjeg nezadovoljstva, prosvjeda ili pada povjerenja, često poseže za narativom o vanjskom uplitanju. Time se fokus pokušava pomaknuti s domaćih problema na navodnu prijetnju izvana. U ovom slučaju Hrvatska se ponovno pojavljuje kao zgodna meta takve retorike: dovoljno bliska da izazove emociju, dovoljno povijesno opterećena da aktivira stare reflekse i dovoljno politički korisna da posluži kao simbol vanjskog pritiska.

Za Srbiju to može kratkoročno imati mobilizacijski učinak u kampanji. Za odnose u regiji, međutim, posljedice su gotovo uvijek loše. Svaka nova optužba prema Zagrebu produbljuje nepovjerenje, otežava diplomatsku komunikaciju i vraća odnose unatrag u prostor stalne sumnje i političke nervoze.

Što ostaje nakon ove izjave

Vučićeva poruka nije samo još jedna burna izjava s predizbornog skupa. Ona je dio šire strategije u kojoj se politička kriza u Srbiji pokušava objasniti kombinacijom unutarnje pobune i vanjske zavjere. U toj konstrukciji Hrvatska služi kao vanjski akter na kojeg se može prebaciti dio političkog tereta.

No ostaje otvoreno pitanje koliko takva strategija još može funkcionirati kada se iza studentskih prosvjeda i društvenog nezadovoljstva nalaze vrlo konkretni domaći razlozi – od tragedije u Novom Sadu do optužbi za korupciju, netransparentnost i zarobljene institucije. Upravo tu leži i ključ cijele priče: optužiti susjeda može biti korisno za jedan govor ili jednu kampanju, ali time se ne rješava ono što je ljude u Srbiji uopće izvelo na ulice.

Zoran / TV Wien