Napetosti rastu: Iran prijeti Ukrajini, a zaljevska kriza dodatno trese energetske i sigurnosne interese Europe

SVIJET · Izjava iranskog dužnosnika da je Ukrajina postala „legitimna meta“ dodatno je podigla temperaturu već ionako eksplozivne međunarodne situacije. U trenutku kada su Bliski istok, Perzijski zaljev i europska sigurnost ponovno povezani u jednoj opasnoj geopolitičkoj spirali, svaka nova prijetnja više nije samo regionalna vijest – nego signal da se krug nestabilnosti širi dalje nego što su mnogi očekivali.

Posebnu težinu ovoj temi daje činjenica da se sve događa u atmosferi pojačanih napetosti oko iranskih napada, sigurnosti zaljevskih ruta i straha od udara na energetsku infrastrukturu. Kada se takvom kontekstu pridoda i retorika usmjerena prema Ukrajini, dobiva se opasna kombinacija: Bliski istok i istočna Europa više ne izgledaju kao odvojene krize, nego kao sve povezaniji sigurnosni prostor.

Kako je Ukrajina uvučena u novu retoričku frontu?

U središtu prijetnje nalazi se tvrdnja da je Kijev, kroz suradnju i razmjenu iskustava o obrani od dronova, praktično postao dio šireg regionalnog sukoba. U takvom narativu Iran pokušava prikazati ukrajinsku pomoć kao oblik neprijateljskog djelovanja, a ne kao dio međunarodne sigurnosne suradnje. To je važno jer se ne radi samo o propagandnoj poruci za domaću publiku, nego i o potencijalnom pokušaju širenja zone zastrašivanja.

Ukrajina posljednjih godina ima veliko iskustvo u obrani od dronova, osobito od sustava Shahed koji su u ratu protiv Rusije stekli zloglasnu prepoznatljivost. Upravo zato je interes drugih država za ukrajinsko znanje i tehnološka rješenja logičan. No u novoj regionalnoj konstelaciji to iskustvo postaje i politički osjetljivo, jer ga Teheran pokušava prikazati kao direktnu prijetnju sebi.

Tu se otvara i šire pitanje: može li svaka obrambena suradnja neke države automatski biti proglašena „ulaskom u rat“? Ako se takva logika normalizira, međunarodni odnosi ulaze u još opasniju fazu u kojoj granica između sigurnosne pomoći i navodnog suučesništva postaje namjerno zamagljena.

Zašto Europa ovo ne može gledati kao daleku krizu?

Na prvi pogled moglo bi se činiti da je riječ o sukobu koji se odvija daleko od svakodnevice Austrije ili srednje Europe. Ali to je samo površinski dojam. Svaka kriza koja zahvati Perzijski zaljev i Hormuški tjesnac automatski ima posljedice na energetsko tržište, pomorski promet, osiguranje transporta, cijene sirovina i ukupnu sigurnosnu klimu u Europi.

Zaljevske luke, brodovi, tankeri i logističke rute nisu samo regionalna pitanja. Kroz njih prolazi ogroman dio globalne trgovine energentima. Zato svaki napad na civilne ili logističke ciljeve u toj zoni istovremeno podiže i politički tlak u Europi. U zemlji poput Austrije to se vrlo brzo osjeti kroz rast cijena energije, nesigurnost tržišta i novu nervozu u gospodarstvu.

Drugim riječima, kada gori ključna infrastruktura u Emiratima ili kada iranske prijetnje ciljaju šire od neposrednog bojišta, posljedice se ne zaustavljaju na regionalnoj karti. One putuju burzama, transportnim lancima, cijenama goriva i političkim odlukama europskih vlada.

Poruka Ukrajini nosi i širu političku poruku Zapadu

Iranska izjava prema Ukrajini nije važna samo zbog Kijeva. Ona je istodobno poruka i svim državama koje s Ukrajinom surađuju, razmjenjuju obrambene tehnologije ili podržavaju širu sigurnosnu arhitekturu protiv dronova i raketnih udara. Takva prijetnja pokušava nametnuti logiku odvraćanja: tko pomaže, može biti označen kao meta.

Upravo je zato ovakva retorika opasna. Njezin cilj nije nužno trenutni vojni učinak, nego stvaranje psihološkog i političkog pritiska. Ona testira koliko su druge države spremne nastaviti suradnju kada znaju da ih protivni tabor može javno označiti. To je oblik geopolitičkog zastrašivanja koji posljednjih godina postaje sve češći.

Istodobno, Ukrajina na ovu vrstu poruka gleda i kroz vlastito iskustvo. Zemlja koja se godinama brani od ruskih i iransko-dizajniranih dronova teško može pristati na logiku po kojoj je upravo njezina obrambena pomoć drugima „eskalacija“, dok se masovna uporaba istih sustava protiv ukrajinskih gradova pokušava relativizirati.

Što ovo znači za Austriju i srednju Europu?

Austrija nije vojna sila na prvoj crti, ali je itekako izložena ekonomskim i političkim posljedicama ovakvih potresa. Kao zemlja snažno povezana s europskim tržištem, austrijsko gospodarstvo reagira na svaki ozbiljniji poremećaj cijena energenata i međunarodne trgovine. Upravo zato teme poput ove ne ostaju samo u rubrici „svijet“ – one vrlo brzo postaju dio domaće ekonomske i političke stvarnosti.

Za bečku publiku i za hrvatsku zajednicu u Austriji to znači da treba pažljivo pratiti ne samo ratne izvještaje, nego i šire gospodarske učinke. Kada poraste nesigurnost u Zaljevu, raste i nervoza na energetskim tržištima. Kada raste nervoza na tržištima, raste i politički pritisak u Europi. A kada raste politički pritisak, raste i broj izvanrednih mjera, diplomatskih sastanaka i sigurnosnih procjena.

Kriza koja se više ne može promatrati fragmentirano

Jedna od najvećih pogrešaka u čitanju današnje geopolitike jest promatranje svake krize zasebno. Ukrajina, Iran, Emirati, Hormuz, Izrael, zaljevske monarhije, energenti, dronovi – sve to danas funkcionira kao međusobno povezana sigurnosna mreža. Jedna izjava iz Teherana može uzdrmati diplomatsku dinamiku u Europi. Jedan napad na lučku infrastrukturu može utjecati na cijene goriva tisućama kilometara dalje.

Upravo zato se ova priča ne smije čitati samo kao još jedna dramatična naslovnica. Ona je simptom svijeta u kojem se geografske udaljenosti sve manje računaju, a sigurnosne posljedice sve brže prelaze granice. Današnja prijetnja upućena Ukrajini istodobno je i poruka europskim prijestolnicama da vrijeme „lokalnih kriza“ polako nestaje.

A kada nestane iluzija da su velike krize daleko, tada počinje razdoblje u kojem i srednje europske zemlje moraju ozbiljnije promišljati što za njih znači sigurnost, energija i politička stabilnost u desetljeću koje je sve manje predvidljivo.

Zoran / TV Wien