Umro Jürgen Habermas: Europa ostaje bez jednog od posljednjih velikih filozofskih glasova razuma

BERLIN / STARNBERG · Smrt Jürgena Habermasa nije samo vijest iz kulturne ili akademske rubrike. To je vijest o kraju jednog intelektualnog doba. Njemački filozof i sociolog, jedan od najutjecajnijih mislilaca modernog europskog prostora, preminuo je u 96. godini, ostavljajući iza sebe opus koji je obilježio rasprave o demokraciji, javnom prostoru, racionalnosti, društvu i Europi.

U vremenu u kojem su javni govor, politički sukobi i društvene podjele postajali sve grublji, Habermas je ostajao simbol nečega što danas mnogima djeluje gotovo staromodno – vjere da se društvo ipak može održavati snagom argumenta, razuma i ozbiljne javne rasprave. Upravo zato njegova smrt odjekuje daleko izvan sveučilišnih krugova.

Filozof koji nije ostao zatvoren na sveučilištu

Habermas nije bio tip intelektualca koji piše samo za uski krug stručnjaka, a zatim se povlači u tišinu biblioteke. Naprotiv, njegov utjecaj bio je velik upravo zato što je stalno izlazio iz akademskog okvira i ulazio u javne rasprave o stvarnim političkim pitanjima. Govorio je o demokraciji, o njemačkoj prošlosti, o Europi, o ratu, o legitimnosti moći i o tome kako moderna društva mogu sačuvati sposobnost razgovora.

Zbog toga je u Njemačkoj i šire često imao status javnog moralnog i političkog autoriteta. Nije to bio autoritet iz pozicije funkcije ili vlasti, nego iz pozicije intelektualne dosljednosti. Kada bi se javio, njegove riječi nisu bile usputna kolumna ili simbolična izjava, nego ozbiljan doprinos raspravi koju su pratili političari, novinari, studenti i čitatelji diljem Europe.

Od Frankfurta do vrha europske intelektualne scene

Habermasova karijera vezana je uz Frankfurt i intelektualni krug poznat kao Frankfurtska škola. Radio je s imenima kao što su Max Horkheimer i Theodor W. Adorno, a još od ranih desetljeća karijere bilo je jasno da ne pripada samo jednoj disciplini. Kod njega su se filozofija, sociologija i politička teorija stalno isprepletale.

Doktorirao je 1954. u Bonnu, a habilitirao se radom „Strukturwandel der Öffentlichkeit“, djelom koje je i danas nezaobilazno kada se govori o javnoj sferi i ulozi medija, rasprave i društvenog prostora u modernoj demokraciji. To nije bila knjiga za dnevnu upotrebu političke kampanje, ali jest bila knjiga koja je desetljećima utjecala na to kako razumijemo odnos društva, moći i javnosti.

Kasnije je preuzeo i Horkheimerovu katedru u Frankfurtu, radio na Max-Planck institutima, a potom se ponovno vratio u Frankfurt. Njegova akademska putanja pratila je i razvoj poslijeratne Zapadne Njemačke, ali i njezinu transformaciju u demokraciju koja je morala naučiti kako živjeti sa svojom poviješću.

Javna sfera, jezik i demokracija

Ako postoji nit koja povezuje gotovo sve Habermasove velike intervencije, onda je to uvjerenje da demokracija ne može živjeti bez ozbiljnog javnog razgovora. Za njega je jezik bio više od sredstva sporazumijevanja. Bio je temelj društvenog djelovanja, prostor u kojem ljudi pokušavaju uspostaviti zajednička pravila, razumjeti sukob i legitimirati odluke.

U svom monumentalnom djelu „Teorija komunikativnog djelovanja“ pokušao je pokazati kako društvo nije održivo samo silom institucija ili ekonomskih mehanizama, nego i sposobnošću ljudi da ulaze u racionalne odnose i kroz komunikaciju stvaraju normativni poredak. Danas, u dobu algoritama, fragmentiranih istina i brzih medijskih presuda, te ideje zvuče gotovo kao intelektualni otpor vremenu u kojem živimo.

Habermas je vjerovao da bolji argument mora imati snagu veću od sirove moći. Nije bio naivan u smislu da nije vidio manipulaciju, interes, propagandu i nasilje. Upravo suprotno – cijeli njegov rad bio je pokušaj da objasni kako moderna društva opstaju unatoč tim silama i kako mogu sačuvati prostor za racionalnost i emancipaciju.

Intelektualac koji je mislio politički

Habermas nije bio mislilac koji se zadovoljio apstraktnim konstrukcijama. Njega su trajno zanimala konkretna pitanja vremena u kojem živi. Studentski pokreti, njemačka poslijeratna obnova, ponovno ujedinjenje, NATO intervencije, terorizam, bankarska kriza, Europa, pandemija, rat u Ukrajini i krize Bliskog istoka – sve su to teme na koje je reagirao.

Njegovi komentari nisu uvijek izazivali odobravanje. Ponekad je bio slavljen, ponekad napadan, ali gotovo nikada ignoriran. To govori mnogo o njegovoj ulozi. On nije bio tek profesor sa slavnim bibliografskim popisom. Bio je javni intelektualac u punom smislu te riječi – čovjek koji je smatrao da filozofija nema pravo šutjeti pred velikim povijesnim pitanjima.

U tome je možda i njegova najveća važnost za današnju Europu. U vremenu kada je kontinent suočen s krizama identiteta, demokracije, rata i smisla zajedničkog projekta, Habermas je ostajao podsjetnik da Europa nije samo tržište, institucija ili valuta, nego i ideja javnog razuma.

Starost bez povlačenja

Ono što je kod Habermasa fasciniralo mnoge promatrače bilo je to što ni u dubokoj starosti nije intelektualno usporio na način koji bi ga učinio simboličnom figurom iz prošlosti. Naprotiv, ostao je produktivan, objavljivao je i dalje, a njegovo veliko kasno djelo „Auch eine Geschichte der Philosophie“ doživljeno je kao izniman pothvat intelektualne snage.

Rijetki su mislioci koji u devedesetim godinama života i dalje predstavljaju živu točku javnog interesa. Habermas je to bio. Ne zato što je bio medijska zvijezda u trivijalnom smislu, nego zato što je i dalje imao što reći. Njegovo razmišljanje nije bilo muzejski eksponat, nego aktivan dio suvremene rasprave.

Što nakon Habermasa?

Smrt takve figure uvijek otvara i neugodno pitanje: ima li Europa danas uopće nasljednike takvog tipa intelektualca? Ima učenjaka, komentatora, stručnjaka i javnih analitičara, ali vrlo je malo onih koji istodobno imaju dubinu filozofskog rada, političku hrabrost, moralnu težinu i sposobnost da desetljećima ostanu relevantni u javnoj sferi.

Habermas je pripadao generaciji koja je ozbiljno doživljavala i riječi i posljedice riječi. Bio je formiran iskustvom Drugog svjetskog rata i životom u društvu koje je moralo iz temelja ponovno promisliti vlastitu civilizacijsku orijentaciju. Upravo zato za njega demokracija nije bila proceduralna fraza, nego civilizacijski zadatak.

Njegov odlazak zato se ne može svesti na rečenicu da je „umro poznati filozof“. Odlazi čovjek čije su ideje desetljećima pomagale da Europa razumije samu sebe – i svoje slabosti i svoje mogućnosti. U vremenu sve veće buke, sve manje povjerenja i sve plićih javnih rasprava, takav gubitak osjeća se još jače.

Možda je upravo zato Habermas važniji danas nego što se na prvi pogled čini. Ne samo kao autor velikih knjiga, nego kao podsjetnik da demokracija nije održiva bez kulture argumenta, bez javnog prostora i bez spremnosti da društvo misli ozbiljno. A to je poruka koja nakon njegove smrti ne postaje slabija – nego još potrebnija.

Zoran / TV Wien