Libanon pod sve jačim udarom: Izrael širi kopnenu operaciju, raste strah da zemlja klizi prema scenariju Gaze

BEJRUT / JERUZALEM · 28. ožujka 2026.

Ova eskalacija nije samo još jedna epizoda u dugoj i krvavoj povijesti sukoba između Izraela i Hezbollaha. Ona se događa u mnogo širem regionalnom požaru, u trenutku kada rat između Izraela, Irana i njihovih saveznika već trese Bliski istok, diže cijene energije i uvlači nove aktere u sukob. Reuters navodi da je Izrael u ožujku 2026. pokrenuo seriju zračnih udara i kopnenih operacija s ciljem da odsiječe južni Libanon od ostatka zemlje i uspostavi novu tampon zonu, a izraelski ministar obrane ranije je izravno govorio o kontroli pojasa sve do rijeke Litani.

U takvom okviru naslovno pitanje više ne glasi samo koliko će trajati ova ofenziva, nego i kamo ona vodi. Jer kada vojska govori o trajnom sigurnosnom pojasu, rušenju infrastrukture, kontroli mostova i stvaranju nove “obrambene linije”, onda to više ne zvuči kao kratka kaznena operacija, nego kao pokušaj duboke i dugotrajne preobrazbe cijelog prostora juga Libanona. Reuters upravo zato upozorava da se sve više govori o mogućnosti nove, produžene okupacije južnog Libanona, što odmah priziva usporedbe s izraelskom vojnom prisutnošću koja je trajala do 2000. godine.

Od pograničnog sukoba do strategije dubokog rezanja Libanona

Dosad se izraelsko-libanonska fronta često tumačila kroz logiku odmazde, raketiranja i ograničenih udara. No sada je slika drukčija. Reuters piše da se izraelska kampanja sve jasnije pretvara u pokušaj da se južni Libanon fizički odsiječe od ostatka zemlje i pretvori u prostor koji bi Izrael dugoročno držao pod vojnom kontrolom ili barem pod stalnom prisilom. To znači da se vojni cilj više ne iscrpljuje samo u potiskivanju Hezbollaha s granice, nego ulazi u zonu teritorijalne, prometne i društvene fragmentacije cijele regije.

To je i razlog zašto u Libanonu raste osjećaj da zemlja ulazi u novu, mnogo opasniju fazu. Ako južni pojas bude pretvoren u svojevrsnu pustoš bez normalnog života, bez mostova, bez rada osnovne infrastrukture i bez mogućnosti brzog povratka stanovništva, tada rat prestaje biti samo linija bojišta. Tada postaje model upravljanja prostorom kroz razaranje i depopulaciju. Reuters navodi da su brojni gradovi na jugu već ispražnjeni, da je javna infrastruktura teško oštećena i da su cijela naselja praktički izbrisana iz normalnog civilnog ritma.

Brojke sve više nalikuju humanitarnom slomu

Kada se makne vojna terminologija, ostaju ljudi. A upravo su brojke te koje najbolje pokazuju zašto raste usporedba s Gazom. Reuters, pozivajući se na izvore i međunarodne organizacije, navodi da je u Libanonu od nove eskalacije raseljeno više od milijun ljudi, dok je samo među djecom raseljeno više od 370.000 maloljetnika. Ujedno se navodi da je u Libanonu ubijeno više od tisuću ljudi, uključujući djecu, žene i medicinsko osoblje, dok se obrazovni sustav u velikom broju područja raspada jer su škole pretvorene u skloništa.

To su brojke koje više ne govore samo o sukobu, nego o društvenom kolapsu. Kad mostovi padnu, vodne stanice budu pogođene, bolnice oštećene, a humanitarni pristup odsječen, rat se širi iz vojne u egzistencijalnu sferu. Reuters navodi da su mnoge evakuacijske naredbe izdavane noću, da su pogođena i poznata skloništa te da su humanitarne organizacije pod ogromnim pritiskom jer ni same više nemaju normalne uvjete rada.

Hezbollah je meta, ali Libanon plaća cijenu

Izraelska argumentacija temelji se na tvrdnji da je cilj neutralizirati Hezbollah, njegovu raketnu infrastrukturu i kapacitete za napad na sjever Izraela. Reuters navodi da je od početka nove faze rata ubijeno više od 400 boraca Hezbollaha prema izvorima bliskima skupini, dok Izrael tvrdi da je taj broj još veći. No čak i ako je vojni cilj formalno usmjeren na Hezbollah, teritorij na kojem se ta strategija provodi zove se Libanon, a društvo koje plaća cijenu nije samo jedna oružana organizacija.

Tu leži najveći libanonski strah. Jer ako se rat vodi protiv Hezbollaha, a posljedice razaraju cijele gradove, infrastrukturu i civilni život, onda se stvarni udar širi mnogo dalje od oružane mete. Reuters u zasebnoj analizi upozorava da rat već produbljuje unutarnje pukotine u Libanonu, da se raseljeni stanovnici slijevaju u druga područja i da rastu sektaške napetosti, diskriminacija i politički lomovi oko pitanja tko zapravo kontrolira državu, a tko je vuče u novi ponor.

Zašto se sada sve češće spominje riječ “Gaza”

Usporedba s Gazom nije samo emocionalna figura. Ona proizlazi iz obrasca. Kada se jedan prostor sustavno razara, kad se stanovništvo masovno raseljava, kad humanitarni pristup postaje otežan, a politički jezik sve otvorenije govori o tampon zonama, kontroli i trajnom sigurnosnom preoblikovanju teritorija, tada se prirodno otvara pitanje ide li Libanon putem koji je Gaza već upoznala. Guardianova kronika aktualne eskalacije bilježi da su i međunarodni akteri već upozoravali da Libanon ne smije postati “druga Gaza”.

Ono što dodatno pojačava taj strah jest činjenica da sukob ne izgleda kao samostalna lokalna epizoda, nego kao jedna fronta u mnogo širem regionalnom ratu. Iran, Izrael, SAD, Hezbollah, jemenski Huti i zaljevske monarhije ušli su u lanac međusobnih udara i prijetnji koji više nije lako zaustaviti jednostavnim diplomatskim pozivima. Reuters i AP opisuju rat kao regionalnu krizu koja već diže cijene energije, širi raketne udare na nova područja i destabilizira i trgovinske rute i sigurnosni poredak na Bliskom istoku.

Litani nije samo rijeka, nego politička crta nove stvarnosti

Posebno je važno razumjeti zašto se u cijeloj priči toliko spominje rijeka Litani. Ona nije samo geografska referenca, nego potencijalna nova crta iza koje bi se mogao povući cijeli koncept izraelske sigurnosne zone. Reuters navodi da je izraelski ministar obrane izravno govorio o kontroli prostora sve do Litani rijeke, što je u Libanonu i šire odmah shvaćeno kao najava duboke teritorijalne promjene.

A kada se jednom javno počne govoriti o takvoj liniji, pitanje više nije samo vojno. Ono postaje političko, pravno i povijesno. Koliko dugo bi takva zona ostala? Tko bi se u nju mogao vratiti? Bi li stanovništvo moglo obnoviti normalan život? I bi li međunarodna zajednica takvu realnost s vremenom počela tretirati kao novu činjenicu na terenu? Upravo u tim pitanjima skriva se najteži dio ove priče.

Libanon je već preslab za još jedan ovakav rat

Možda je i najtragičniji element cijele priče to što Libanon u ovaj rat nije ušao kao stabilna država. On je već godinama pod ekonomskim slomom, političkom blokadom i krizom povjerenja u institucije. Reuters navodi da sadašnji rat dodatno produbljuje ionako krhke unutarnje odnose, povećava pritisak na vlasti i otvara pitanje može li država uopće apsorbirati još jedan veliki udar bez daljnjeg raspadanja.

Drugim riječima, Libanon ne ulazi u ovu fazu rata kao društvo koje ima višak snage, novca ili institucijskog kapaciteta. On ulazi kao zemlja koja je već na rubu. Upravo zato posljedice mogu biti još gore nego što brojke danas pokazuju. Kada se rat spoji s već postojećim raspadom sustava, posljedice se ne mjere samo u danima operacije, nego u godinama koje dolaze nakon nje.

Zaključno, Libanon danas nije samo sporedna bojišnica regionalnog rata, nego sve više fronta na kojoj se odlučuje koliko daleko Izrael želi ići u stvaranju nove sigurnosne stvarnosti na svom sjeveru – i koliko će za to cijenu platiti jedna ionako razorena zemlja. Zbog toga pitanje hoće li Libanon postati nova Gaza više ne zvuči kao pretjerivanje, nego kao upozorenje koje je svijet već predugo naviknuo ignorirati.

Zoran / TV Wien