Beskonačna vlast: kad predsjednik više ne može biti predsjednik, sistem mu jednostavno pronađe novu fotelju

Kada je predsjednica Skupštine Srbije i jedna od ključnih figura SNS-a rekla da će stranka razgovarati s Vučićem da bude kandidat za premijera, rekla je mnogo više od onoga što se na prvi pogled čuje. Rekla je, zapravo, da se u vladajućem taboru vlast više ni ne doživljava kao ograničen mandat, nego kao trajno pravo upravljanja državom. Ako više ne možeš ostati na Andrićevom vencu, preseliš se u Nemanjinu. Ako ne možeš formalno biti šef države, bit ćeš šef vlade. Ako ni to jednog dana ne bude dovoljno, sustav će već pronaći treći mehanizam. Nije problem, dakle, funkcija. Problem je ideja da moć mora ostati u istim rukama, bez obzira na naziv radnog mjesta.

Ustav Srbije tu je jasan: nitko ne može više od dva puta biti biran za predsjednika Republike. To nije fusnota, to nije proceduralna sitnica i to nije tehnička zapreka koju treba “zaobići kreativnim tumačenjem”. To je ograda postavljena upravo zato da republika ne sklizne u model personalizirane vlasti. Ali autoritarni sistemi rijetko ruše ustav frontalno. Oni ga češće formalno poštuju, a suštinski ismijavaju. Ne diraju pravilo, samo mu isisaju smisao. Pa onda građanima objasne da je sve u redu, jer čovjek više nije predsjednik — samo je i dalje najjači čovjek države, stranke, parlamentarne većine, medijskog prostora i političkog ritma zemlje.

Nije to rotacija dužnosti. To je rotacija kulisa

U normalnoj parlamentarnoj demokraciji bilo bi sasvim legitimno da bivši predsjednik kasnije pokuša postati premijer. Ali to vrijedi samo ondje gdje institucije zaista raspoređuju moć, gdje stranke imaju unutarnji život, gdje mediji nisu pod neprekidnim pritiskom i gdje izbori nisu stalno natjecanje jedne osobe protiv cijelog sistema. U Srbiji je problem upravo suprotan: ovdje se ne govori o tranziciji između dviju ravnopravnih funkcija, nego o mehanizmu očuvanja iste vertikale vlasti. Jedan čovjek ostaje političko sunce sistema, a sve ostalo kruži oko njega.

Zato ova izjava Ane Brnabić nije usputna. Ona je, zapravo, trenutak iskrenosti. U jednoj rečenici sažeta je cijela filozofija režima: nećemo se povući, nećemo prepustiti politički prostor, nećemo priznati da je svrha ograničenja mandata smjena ljudi i ideja, nego ćemo pronaći novi format iste dominacije. To je logika beskonačne vlasti. Ne vladati zato što si uvjerio građane da si najbolji u ovom mandatu, nego zato što unaprijed polaziš od toga da nitko drugi zapravo nema pravo doći na red.

Takva politika s vremenom proizvodi opasnu deformaciju javnog života. Izbori prestaju biti mehanizam smjene i postaju samo ritual potvrde. Stranka prestaje biti organizacija s više lica i pretvara se u aparat jednog centra. Država prestaje biti okvir i postaje produžetak političke volje vođe. A društvu se onda prodaje lažna stabilnost: “ne brinite, samo ostaje isti čovjek, ali u drugoj ulozi”. U prijevodu: nećete dobiti promjenu, samo novo pakiranje starog proizvoda.

Bruxelles, dijalog i sve stare riječi koje više ništa ne znače

Posebno je zanimljivo kako se cijela priča pokušava upakirati u jezik dijaloga, odgovornosti i europske perspektive. Brnabić govori o pruženoj ruci, o društvenom dijalogu, o teškim međunarodnim okolnostima, o potrebi stabilnosti. To je već dobro poznata matrica: kad god vlast želi zadržati monopol, ona to ne predstavlja kao monopol, nego kao nužnu obranu države. U toj retorici opozicija je neodgovorna, kritika je licemjerna, a smjena vlasti opasna avantura. Drugim riječima: demokracija je prihvatljiva samo dok ne ugrozi one koji su na vlasti.

Još je simptomatičnije to što se vanjska kriza i globalna nesigurnost koriste kao politički argument za unutarnju konzervaciju moći. Naravno da svijet ulazi u ozbiljne poremećaje, od rata do energetike i tržišta hrane. Ali upravo zato su jake institucije važnije od jakih pojedinaca. Režimi, međutim, uvijek misle obratno. Oni vjeruju da je država stabilna samo dok je ista osoba na vrhu. A to je već klasičan put od republike prema personaliziranom poretku.

Najveća laž nije da Vučić može biti premijer. Najveća laž je da je to normalno

Da budemo hladno precizni: moguće je da Vučić nakon predsjedničkog mandata formalno bude kandidat za premijera. Ali ono što je formalno moguće nije automatski i politički zdravo. Upravo tu leži razlika između legalnosti i demokracije. Legalnost kaže da se možeš kandidirati za drugu funkciju. Demokracija pita postoji li uopće stvarna smjena moći ili samo kruženje istog centra utjecaja pod različitim nazivima. I tu Srbija već dugo daje zabrinjavajući odgovor.

Jer kad vladajuća stranka unaprijed najavi da će vođu samo premjestiti na novu dužnost čim mu jedna postane nedostupna, ona zapravo priznaje da nema politički projekt bez njega. A stranka koja nema život bez jednog čovjeka nije moderna stranka. To je politički servis. Država koja na to pristaje nije stabilna. Ona je samo naviknuta na istog upravitelja.

I zato ova priča nije samo o Vučiću. Ona je o modelu koji razara smisao ustavnih ograda. O modelu u kojem se mandat ne doživljava kao vremenski ograničena služba, nego kao neprekinuto pravo na upravljanje. O modelu u kojem se svaka funkcija pretvara u rezervnu pistu za isto političko slijetanje. A kad zemlja dođe do točke u kojoj više nitko ni ne skriva da je plan zadržati istog čovjeka na vrhu, samo pod drugim naslovom, onda više ne govorimo o demokratskoj utakmici. Govorimo o beskonačnoj vlasti koja se samo presvlači pred kamerama.

INSajder / TV Wien