INSajder: Kome odgovara dugi rat s Iranom? Nafta, oružje, moć i politika iza kulisa

BEČ / WASHINGTON / TEHERAN / TEL AVIV · 7. travnja 2026.

Prva zabluda svakog velikog rata jest da ga netko vodi samo zbog principa. Druga je da u njemu svi gube jednako. To naprosto nije istina. Što rat duže traje, to manje postaje pitanje početnog povoda, a sve više pitanje interesa koji se na njemu lijepe. Ovaj sukob već sada potresa tržišta, diže cijene energije, usporava svjetski rast i pomiče političke crvene linije, ali istodobno nekim akterima otvara prostor koji u miru ne bi imali. IMF već upozorava da rat vodi prema sporijem rastu i višoj inflaciji, dok je poremećaj opskrbe energijom među najtežima u desetljećima.

Prvi dobitnik je uvijek strah — a odmah iza njega nafta

Kada se zatvara ili gotovo zatvara Hormuški tjesnac, ne raste samo napetost nego i cijena gotovo svega što pokreće industriju, promet i kućanstva. Reuters danas navodi da su fizičke cijene nafte skočile blizu 150 dolara po barelu, dok je poremećeno oko 12 milijuna barela dnevne opskrbe, odnosno približno 12 posto globalne ponude. To nije samo tržišna panika. To je prijenos novca iz džepova uvoznika, građana i industrije prema onima koji u tom trenutku imaju energent, transportni kapacitet ili kontrolu nad uskim grlom.

U takvom scenariju kratkoročno profitiraju izvoznici koji mogu prodati skuplju naftu i plin izvan zone izravnog udara. Među njima se posebno nameće Rusija. Kremlj već javno poručuje da se svijet ponovno okreće ruskoj energiji, a Reuters piše da azijske zemlje traže dodatne količine ruskih energenata dok se bliskoistočni tokovi lome. To ne znači da Moskva kontrolira rat, ali znači da joj produženi energetski kaos politički i financijski itekako odgovara. Dok Europa pokušava smanjiti ovisnost o ruskim izvorima, tržište opet radi ono što radi uvijek u krizi: traži ono što je dostupno, a ne ono što je moralno ugodno.

Drugi krug zarade: brodari, posrednici i ratno osiguranje

Kad prolaz kroz jedan od ključnih pomorskih pravaca svijeta postane nesiguran, ne rastu samo cijene goriva. Skaču i troškovi prijevoza, osiguranja i financiranja robe. Reuters navodi da su ratne premije za osiguranje brodova porasle i do 1.000 posto, toliko da je Indija počela pripremati državna jamstva kako bi uopće održala osiguranje pomorskih operacija u Perzijskom zaljevu. U prijevodu: rat je postao toliko unosan za dio sektora, a toliko rizičan za ostatak, da države moraju uskočiti kako bi trgovina preživjela.

Tu nastupa još jedan manje vidljiv sloj dobitnika — logistički posrednici, dio tanker-operatora, trgovci energentima i svi oni koji žive od marže na kaosu. Reuters je objavio da Trumpovo privremeno popuštanje pomorskih pravila u SAD-u nije značajno pomoglo unutarnjoj opskrbi, ali su izvozi goriva prema Europi i Aziji snažno porasli jer su vanjska tržišta nudila veće profite. Dakle, kad rat digne globalnu cijenu, roba ide ondje gdje je zarada najveća, a ne ondje gdje političari govore da bi trebala ići.

Treći sloj: političari koji u ratu kupuju vrijeme

Produženi rat često je politički kisik za lidere koji kod kuće imaju problem. To ne znači nužno da su ga svi oni htjeli, ali znači da ga mogu koristiti. U Washingtonu Reuters bilježi da Trump pokušava nepopularan rat prepakirati u priču o odlučnosti, spašavanju pilota i demonstraciji američke snage. Drugim riječima, kad strategija škripi, spektakl uskače kao zamjena. No isti Reuters upozorava i da rat u američkoj javnosti nije popularan, što znači da je Trumpu produženje sukoba istodobno i prilika i opasnost: može kratkoročno glumiti ratnog predsjednika, ali dugoročno riskira političko trošenje ako tijela, cijene i kaos počnu rasti brže od propagande.

Ni Teheran nije imun na istu logiku. Kad je zemlja pod udarom izvana, prostor za unutarnju represiju i discipliniranje društva gotovo uvijek raste. Vanjska prijetnja postaje univerzalno opravdanje za šutnju, odgodu reformi i dodatnu militarizaciju politike. Iran je Reutersu već postavio uvjete za “trajni mir”, uključujući kraj američkih udara, garancije i odštetu, a uz to pokušava čak i kroz budući aranžman izvući pravo na naplatu prolaza kroz Hormuz. To pokazuje da Teheran rat ne promatra samo kao obranu nego i kao pregovarački alat za novu regionalnu poziciju.

Tko geopolitički dobiva? Oni koji gledaju sa strane i prodaju alternativu

Ako se rat produži, svijet ne dobiva jasnijeg vođu nego više prostora za paralelne centre moći. Kina i Rusija već su danas veto-m spriječile rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o zaštiti plovidbe kroz Hormuz. Time nisu samo poslale poruku o neslaganju s američkim pristupom, nego i demonstrirale da Washington više ne može automatski pretvoriti krizu u međunarodni konsenzus. To je politička korist koju ne treba mjeriti samo u dolarima. To je korist u slabljenju američkog monopola nad definicijom “reda”.

Za Moskvu je račun još jednostavniji. Što je Bliski istok nestabilniji, to je ruska energija poželjnija, a fokus Zapada raspršeniji. Što je Washington dublje uvučen u novi rat, to je manje koncentriran na druge fronte i savezništva. Za Kinu je korist sofisticiranija: ne treba joj nužno eksplozija, ali joj odgovara svijet u kojem američki saveznički sustav izgleda nervozno, skupo i nepredvidivo. Dugi rat zato ne mora nekome donijeti “pobjedu” da bi mu donio stratešku dividendu. Dovoljno je da protivnik izađe slabiji, skuplji i međunarodno izoliraniji.

A vojna industrija? Da, ali ne tako jednostavno kako zvuči

Na prvu se uvijek kaže da rat odgovara vojnoj industriji. U načelu, dugoročno da: svaki produženi sukob troši streljivo, protuzračnu obranu, logistiku, remont i zalihe, a potom puni nove narudžbe. Ali tržište nije uvijek tako uredno. Reuters danas bilježi da su neke europske dionice iz obrambenog sektora također bile pod pritiskom šire nervoze tržišta. Drugim riječima, industrija oružja u dugom ratu gotovo sigurno dobiva posao, ali na burzi ne mora svaki dan izgledati kao slavlje. Stvarni dobitak u tom sektoru vidi se kroz buduće ugovore i obnovu arsenala, a ne nužno kroz jednodnevni graf.

Tko sigurno ne dobiva

Ne dobivaju uvoznici energije. Ne dobivaju kućanstva koja skuplje plaćaju gorivo, grijanje i hranu. Ne dobivaju zemlje bez velikih rezervi, koje IMF već označava kao posebno ranjive na inflatorni i socijalni udar. Ne dobivaju ni saveznici koji moraju birati između lojalnosti Washingtonu i vlastite političke štete kod kuće. Italija već javno pokazuje nelagodu, a Reuters piše da rat ugrožava američko globalno vodstvo i proizvodi nervozu i među partnerima. Ukratko: produženi rat možda nekome puni blagajnu, ali sustavu kao cjelini prazni legitimnost.

Zato pravo pitanje nije tko pobjeđuje, nego tko ima interes da se kraj odgađa

To je možda i najvažnija rečenica cijele priče. U ovakvom ratu pravi dobitnici nisu nužno oni koji će zadnji ostati na nogama, nego oni koji od svakog dodatnog tjedna izvuku novac, politički manevarski prostor ili geostrateški pomak. Nekome treba skuplja nafta. Nekome treba nova potreba za oružjem. Nekome treba unutarnja mobilizacija. Nekome treba Amerika zauzeta na trećem frontu. A nekome samo treba da diplomacija još malo pričeka.

Tu se i krije najneugodnija istina. Ratovi se u javnosti često prodaju kao borba dobra i zla. U računovodstvu moći oni su puno češće instrument preraspodjele. Dok ljudi broje mrtve i tržišta broje gubitke, netko drugi broji marže, pregovaračke pozicije i političko vrijeme. Ako se ovaj rat produži, svijet neće dobiti više sigurnosti. Dobit će skuplju energiju, tvrđe režime, više cenzure, više profita na kaosu i još manje prostora za razuman izlaz. A to je, na kraju, možda i najpreciznija definicija onoga kome dugi rat zapravo ide na ruku.

INSajder ….