Dok Amerika traži izlaz, Izrael udara po Libanonu: je li Washington odvojio Iran od Bejruta da spasi sebe od još veće krize?

Ono što se sada vidi na terenu ne izgleda kao pravi mir, nego kao grubo razdvajanje jednog sukoba na dva odvojena požara. S jedne strane, Washington želi deeskalaciju s Iranom jer je Hormuški tjesnac previše važan za svjetsku energiju, pomorski promet i cijene goriva da bi ga se prepustilo potpunom kaosu. S druge strane, Izrael poručuje da za njega Libanon nije isto što i Iran te da napadi na Hezbollah i ciljeve u Libanonu nisu obuhvaćeni istim političkim dogovorom.

U prijevodu, Amerika pokušava zatvoriti jednu rupu kroz koju joj curi geopolitička i ekonomska stabilnost, dok Izrael ostavlja otvoren drugi front koji za regiju može biti jednako razoran. Problem je u tome što takva logika možda kratkoročno odgovara Washingtonu, ali dugoročno ne jamči ništa osim još veće zbrke. Jer ako se Bliski istok formalno smiruje na jednoj točki, a istodobno gori na drugoj, onda se zapravo ne govori o miru nego o preraspodjeli vatre.

Libanon gori dok se govori o primirju

Najveća politička i moralna kontradikcija ove priče leži upravo u Libanonu. U trenutku kada dio svijeta pozdravlja povlačenje s ruba otvorenog američko-iranskog sudara, iz Bejruta i drugih dijelova Libanona stižu slike razaranja, ruševina, krvi i panike. Time se ruši svaka površna teza da je regija ušla u fazu smirivanja. Nije. Samo se mijenja mjesto na kojem se kriza trenutno najjače vidi.

Izraelska strana tvrdi da napadi imaju vojni cilj i da su usmjereni protiv Hezbollaha. No kad se udari izvode na gusto naseljena područja, kada bolnice traže krv i kada broj mrtvih i ranjenih raste iz sata u sat, onda se politička obrana takvih operacija sužava. To nije više samo pitanje vojne logike, nego i pitanje koliko dugo saveznici Izraela mogu braniti narativ o “kontroliranoj operaciji” ako cijeli svijet gleda razmjere civilnog stradanja.

Zašto je Hormuz važniji Washingtonu nego što to javno priznaje

Da bi se razumjelo ponašanje Sjedinjenih Država, mora se gledati prema Hormuškom tjesnacu. To nije samo još jedan geografski pojam iz televizijskih analiza, nego jedna od ključnih arterija svjetske nafte i ukapljenog plina. Kad taj prostor zapne, ne raste samo napetost na Bliskom istoku nego i cijena nesigurnosti za cijeli svijet. Brodari, osiguravatelji, energetske kompanije i vlade tada više ne gledaju samo karte rata, nego i grafove panike.

Upravo zato je Washington pod pritiskom da s Iranom pronađe barem privremenu formulu za smirivanje. Americi u ovom trenutku ne treba dodatna destabilizacija tržišta, novi šok cijena energenata i još jedna kriza koju ne može potpuno kontrolirati. Kada se to stavi uz unutarnjopolitičke troškove, postaje logično zašto je Bijela kuća spremna na zatišje prema Teheranu, čak i ako to istodobno ne znači da je cijeli regionalni paket doista zatvoren.

Drugim riječima, SAD ima vrlo konkretan interes da front prema Iranu bude barem djelomično pod kontrolom. Ali to automatski ne znači da ima jednak interes i jednaku sposobnost zaustaviti sve što Izrael radi u Libanonu. I upravo tu nastaje prostor za sumnju da Washington pokušava spasiti vlastitu stratešku poziciju, dok će politički račun za Libanon u velikoj mjeri ostati na izraelskim leđima.

Napustiti Izrael? Vjerojatnije je nešto hladnije i ciničnije

Teza da će Amerika jednostavno “ostaviti Izrael samog” zvuči pregrubo i zasad nema dovoljno čvrstih dokaza da bi se tako moglo tvrditi. Sigurnosno, politički i simbolički, američko-izraelski odnos i dalje je prejak da bi se Washington preko noći jednostavno okrenuo i otišao. Ali to ne znači da neće pokušati smanjiti vlastitu izloženost. A to je nešto sasvim drugo.

U takvom scenariju Washington ne napušta Izrael, nego pokušava odvojiti dvije priče. Prva je Iran, gdje mu treba diplomatski predah i stabilniji Hormuz. Druga je Libanon, gdje Izrael nastavlja operacije i preuzima veći dio međunarodnog pritiska, osude i odgovornosti za civilne posljedice. To nije prekid savezništva. To je hladna raspodjela tereta u kojoj jači partner pokušava spriječiti da ga regionalni požar potpuno proguta.

Svijet možda više neće gledati Iran, nego Beirut

I tu dolazimo do najvećeg rizika za Izrael. Što su udari na Libanon teži, što su slike iz Bejruta strašnije i što je veći broj civilnih žrtava, to će svijetu biti teže održavati fokus isključivo na iranskoj prijetnji. U takvom trenutku medijska, politička i diplomatska pažnja polako se seli. Više nije glavno pitanje samo što Iran radi ili prijeti, nego što Izrael radi upravo sada i pred očima cijelog svijeta.

To može promijeniti ton međunarodne rasprave. Dok god je u središtu priče bio Iran i opasnost za Hormuz, Washington je imao snažniji argument za hitnu deeskalaciju. Ali ako slike iz Libanona postanu dominantne, američka pozicija postaje neugodnija. Tada se više ne raspravlja samo o geostrategiji i sigurnosti, nego i o granicama savezništva, dvostrukim standardima i pitanju koliko dugo SAD može politički pokrivati izraelske operacije bez ozbiljne reputacijske štete.

Ovo nije kraj krize, nego mogući početak još dubljeg raskola

Cijela slika zato djeluje varljivo. Formalno, može se reći da je jedna linija sukoba barem privremeno ublažena. U stvarnosti, kriza samo mijenja oblik. Iran ostaje faktor prijetnje, Hormuz ostaje osjetljivo svjetsko grlo, Libanon ostaje poprište brutalnih udara, a Izrael i Amerika ostaju saveznici koji možda više nemaju potpuno istu računicu za iduće korake.

Najopasniji dio ovakvih situacija nije uvijek otvoreni rat, nego trenutak kada saveznici počnu voditi povezane, ali ne i sasvim iste bitke. Tada raste rizik pogrešnih procjena, političkih pukotina i scenarija u kojem jedna strana pokušava sačuvati globalni položaj, a druga misli da još uvijek može vojno riješiti ono što politika nije uspjela. Bliski istok je već više puta pokazao koliko je takva kombinacija opasna.

Zato se danas može postaviti vrlo neugodno, ali legitimno pitanje: ne izvlači li se Amerika iz najopasnijeg dijela krize tako da Izraelu prepušta da sam nosi front koji postaje sve teže braniti? Odgovor još nije konačan. Ali svaki novi udar na Libanon čini to pitanje sve glasnijim.

Zoran / TV Wien