Što Hrvatska može naučiti od Beča? Barić otvorio pitanje koje Austrija razumije bolje od mnogih

Arhitekt Otto Barić u razgovoru koji prenosi Dnevno upozorio je upravo na tu zamku – da se velika stambena reforma ne smije svesti samo na kupnju stanova. Iz bečke perspektive to zvuči gotovo samorazumljivo. Ovdje se desetljećima zna da stanovanje nije samo privatna stvar pojedinca, nego i pitanje urbanog razvoja, socijalne stabilnosti i kvalitete života u gradu. Zato Beč stalno iskače kao primjer kad se u Europi traži model koji pokušava držati ravnotežu između tržišta, javnog interesa i priuštivog najma.

To ne znači da je Beč savršen niti da u Austriji nema pritiska na cijene, manjak stanova ili nervozu na tržištu. Ima. No razlika je u tome što ovdje još uvijek postoji snažna politička i institucionalna svijest da grad mora aktivno sudjelovati u stanovanju. Ne samo kroz regulaciju, nego i kroz izgradnju, subvencioniranje i dugoročno čuvanje velikog fonda stanova koji nisu prepušteni isključivo logici tržišta. Upravo je to razlog zašto se Beč i danas u europskim raspravama spominje s posebnom težinom.

Zašto je Beč i dalje referenca kad Europa govori o stanovanju

Bečki model počiva na ideji da je stanovanje javno dobro. Grad Beč i službeno ističe koncept “housing for the common good”, odnosno stanovanja za opće dobro, a taj pristup nije nastao jučer. Riječ je o modelu koji se desetljećima oslanja na snažan sektor gradskih i subvencioniranih stanova, plansko korištenje zemljišta i političku odluku da se stambeno pitanje ne prepusti isključivo investitorima i tržištu. To je ono što mnogi izvan Austrije često podcijene: bečki model nije rezultat jedne dobre mjere, nego upornosti kroz generacije.

Kada se na to gleda iz Hrvatske, razlika odmah postaje vidljiva. Kod nas se često polazi od pretpostavke da je vlasništvo jedini pravi cilj i jedini pravi oblik sigurnosti. U Beču se sigurnost ne veže samo uz vlasnički list, nego i uz mogućnost da netko godinama živi u pristojnom stanu uz predvidive troškove. Takva logika izravno utječe na to kada se mladi osamostaljuju, kako obitelji planiraju život i koliko grad ostaje dostupan ljudima koji ga zapravo drže na nogama – radnicima, službenicima, učiteljima, vozačima, medicinskim sestrama i mladim obiteljima.

Austrija zna da najam nije poraz, nego dio zdravog sustava

Jedna od najvećih mentalitetnih razlika između austrijskog i našeg prostora jest upravo odnos prema najmu. U velikom dijelu regije najam se i dalje često doživljava kao prijelazno, nesigurno ili gotovo neuspješno stanje. U Beču je situacija drukčija. Ovdje veliki broj ljudi živi u najmu i to ne kao u nuždi, nego kao u trajnom i funkcionalnom modelu stanovanja. To ne znači da svi žive lako ili jeftino, ali znači da najam nije automatski sinonim za stambenu nesigurnost.

Upravo zato Barićeva opaska ima težinu kad je čitamo iz Austrije. Ako reforma krene samo prema kupnji, a zanemari najam, gradovi vrlo brzo počinju izbacivati ljude iz ravnoteže. Mladi ostaju duže kod roditelja, obitelji odgađaju djecu, radnici se sele sve dalje od mjesta rada, a gradska jezgra se pretvara u prostor koji si mogu priuštiti samo oni s jačim kapitalom. Beč je taj problem pokušavao ublažavati upravo tako što nije odustao od ideje da grad mora imati alat za intervenciju.

A onda dolazi englesko upozorenje

Zato je Barićev drugi primjer jednako važan. Engleska je desetljećima išla u sasvim drugom smjeru. Politika Right to Buy omogućila je stanarima javnih stanova da ih kupe uz popust, što je mnogima donijelo vlasništvo, ali je istodobno dugoročno smanjilo fond socijalnih stanova. Problem nije bio samo u prodaji, nego u tome što sustav nije jednako brzo stvarao zamjenske stanove. Danas i sama britanska vlada provodi reforme s obrazloženjem da treba zaštititi budućnost socijalnog stanovanja i ublažiti posljedice tog dugog procesa.

Gledano iz Beča, upravo je to ključna lekcija. Jednom kad se javni fond stanova istopi, nije ga lako vratiti. To nije rupa koja se zakrpa jednom mjerom ili jednim mandatom. To je dugoročna promjena koja se poslije osjeti na tržištu najma, na socijalnoj politici, na mobilnosti radne snage i na ukupnom osjećaju sigurnosti u gradu. Zato Austrija, a posebno Beč, toliko oprezno čuva vlastite instrumente stanovanja. Ne zato što voli kontrolu radi kontrole, nego zato što zna koliko je kasnije skupo i teško popravljati sustav koji se jednom raspadne.

Što bi Hrvatska mogla naučiti upravo iz bečke perspektive

Hrvatska ne može jednostavno kopirati Beč. Ni po proračunu, ni po povijesti urbanizma, ni po institucionalnoj snazi. Ali može preuzeti logiku. A logika je jasna: ozbiljna stambena politika mora imati više stupova. Jedan dio može pomagati kupnju. Drugi mora graditi ili poticati priuštivi najam. Treći mora štititi one koji žive kao podstanari. I četvrti mora dugoročno čuvati javni ili subvencionirani fond stanova, umjesto da ga troši kao politički plijen za kratki aplauz.

U suprotnom se događa ono što Beč pokušava izbjeći, a Engleska je već osjetila: stanovanje postaje sustav u kojem su pobjednici oni koji su već unutra, a gubitnici oni koji tek pokušavaju ući. To je možda i najveći razlog zašto se o stambenoj politici danas u Beču ne govori samo kao o temi gradnje, nego kao o temi društvene stabilnosti. Ako grad izgubi srednji sloj i mlade, gubi i vlastitu budućnost.

Beč nije bajka, ali je ozbiljno upozorenje svima koji reformu svode samo na kupnju

Važno je reći i ovo: ni u Beču više nije lako do stana, ni ovdje nema čarolije. Pritisak rasta stanovništva, troškovi gradnje i šire tržišne sile osjećaju se i u Austriji. No razlika je u tome što Beč još uvijek ima instrumente i političku volju da djeluje. To je ono što ga i dalje izdvaja. Ne savršenstvo, nego kapacitet da stanovanje promatra kao strateško pitanje grada.

Upravo zato je bečki pogled na Barićevu poruku toliko zanimljiv. On zapravo podsjeća na nešto što se u Hrvatskoj i regiji prečesto zaboravlja: stan nije samo investicija, nego i preduvjet normalnog života. A grad koji to zaboravi, prije ili kasnije plati visoku cijenu – kroz iseljavanje, socijalne razlike, nestabilan najam i sve slabiju dostupnost života onima koji ga najviše trebaju.

Zoran / TV Wien