Von der Leyen slavi, ali Orbánov odlazak neće spasiti ovakvu Uniju

Viktor Orbán je izgubio vlast nakon šesnaest godina. To je golema politička vijest i za Mađarsku i za Europu. Ali slavlje koje se već prelijeva iz bruxelleskih hodnika prema europskom mainstreamu ima jednu staru manu: prebrzo se proglašava pobjeda povijesti nad “problematičnim vođom”, a presporo se priznaje da je isti taj vođa godinama služio i kao savršeni izgovor za slabosti same Unije.

Orbán je bio idealan negativac za europski centar. Nacionalist, suverenist, stalno u sukobu s Bruxellesom, neugodan po pitanjima migracija, Ukrajine, Rusije i institucionalne centralizacije. Bio je dovoljno tvrd da ga se može demonizirati, a dovoljno stvaran da ga se može koristiti kao trajni dokaz da “europski projekt” mora biti još centraliziraniji, još budniji, još stroži prema neposlušnima. U tom smislu Orbán nije bio samo protivnik Bruxellesa. Bio je i njegov politički alat.

Kraj jedne ere, ali ne i kraj onoga što je tu eru stvorilo

Orbán nije izgubio zato što je Bruxelles konačno uvjerio Mađare da je u pravu. Izgubio je zato što se njegov sustav istrošio. Korupcija, klijentelizam, zatvoreni krugovi moći i umor materijala pojeli su ono što je nekad izgledalo kao čvrsta politička arhitektura. To je stvarna priča mađarskih izbora. Ne prosvjetljenje. Ne obraćenje. Ne europski mesijanizam. Samo stara politička istina: kad vlast predugo traje, počne vjerovati da je prirodno stanje svijeta.

I upravo je zato pogrešno ovaj rezultat čitati kao “konačni poraz suverenizma”. Péter Magyar nije pao s Marsa. On nije antiteza Orbánu u svakom važnom političkom refleksu. Nije lijevi revolucionar, nije projekt kulturne dekonstrukcije, nije čovjek koji će Mađarsku preko noći pretvoriti u poslušnu provinciju europske birokracije. On je prije svega instrument kazne za istrošeni sustav. To je velika razlika. I ta se razlika već sada pokušava izbrisati pod europskim konfeti-em.

Bruxelles sada ostaje bez svog omiljenog izgovora

To je politički najzanimljiviji trenutak cijele priče. Godinama se moglo reći: ne ide nam zbog Orbána, blokira nas Orbán, usporava nas Orbán, kompromitira nas Orbán, kvari sliku Europe Orbán. Bio je unutarnji neprijatelj po mjeri birokracije. Dovoljno velik da ga se napada, dovoljno izoliran da ga se ne mora stvarno razumjeti, i dovoljno neugodnog stila da ga se pretvori u simbol svega što “prava Europa” navodno nije.

Sad toga više nema. Nema više najglasnijeg suverenista na vrhu jedne članice koji iznutra ruši narativ o neupitnoj ispravnosti europske centralizacije. I upravo zato odgovornost sada pada na one koji slave. Ako Europska unija doista zna kamo ide, ako doista zna spojiti rast, sigurnost, energiju, vanjsku politiku i demokratski legitimitet, sada to mora i pokazati. Bez Orbána kao pozadinskog čudovišta. Bez lakog moralnog teatra. Bez starog scenarija u kojem se svaki problem objašnjava mađarskim neposluhom.

Orbán je bio mana sustava, ali i simptom dublje bolesti

U europskom mainstreamu često se namjerno miješaju dvije stvari. Prva je sasvim legitimna kritika Orbánova modela vlasti: koncentracija moći, klijentelizam, instrumentalizacija institucija, medijski pritisci i političko betoniranje terena. Druga je tvrdnja da su svi problemi Europe zapravo posljedica ljudi poput Orbána. Ta druga tvrdnja bila je uvijek intelektualno lijena, ali politički vrlo korisna.

Jer Orbán nije stvorio europsku birokratsku udaljenost od građana. Nije on proizveo osjećaj da se o ključnim pitanjima odlučuje izvan dosega običnih birača. Nije on izumio politički jezik u kojem sve što odudara od centra odmah postaje “opasnost za Europu”. Nije on stvorio kulturni jaz između bruxelleskih elita i ljudi koji se prema tom projektu osjećaju sve hladnije. On je samo znao taj jaz koristiti. I zato je bio opasan. Ali nije ga on izmislio.

Odlazak najglasnijeg kritičara može ubrzati upravo ono čega se kritičari boje

Tu dolazimo do točke koju europski pobjednici večeras neće rado čuti. Moguće je da će Orbánov odlazak kratkoročno donijeti olakšanje Bruxellesu, ali dugoročno dodatno razotkriti krhkost ovakve Unije. Zašto? Zato što će europski centar sada, oslobođen jednog velikog unutarnjeg oponenta, lakše gurati isti smjer bez ozbiljnog otpora iznutra. A kad se politika nastavlja bez korektivnog glasa, ona često ne postaje bolja, nego još samouvjerenija u vlastite pogreške.

Ako se nastavi ista centralizacija, ista birokratska logika, ista moralna nadmenost i isto tretiranje neposluha kao bolesti, Orbánov odlazak neće spasiti Uniju. Naprotiv. Mogao bi ubrzati trenutak u kojem će se pokazati da problem nikada nije bio samo u Budimpešti, nego i u samom modelu političke Europe koji se predugo ponašao kao da legitimitet dolazi odozgo, a ne odozdo.

Mi se ne kladimo na trijumf, nego na sudar sa stvarnošću

Orbán je otišao. Time nije dokazana ispravnost europske birokracije, nego samo istrošenost jednog mađarskog režima. To su dvije različite stvari. Oni koji večeras slave kao da je povijest završena možda će se vrlo brzo suočiti s neugodnošću vlastite pobjede. Jer od sutra se više neće pitati što koči Europu izvana ili s njezine periferije. Pitat će se što Europa radi sama sebi.

Zato ova priča nije priča o spasu. Ovo je priča o prijenosu odgovornosti. Orbán je sišao s pozornice. Reflektori sada ostaju na Bruxellesu. A kad nestane najglasniji kritičar, najglasnije se počnu čuti vlastiti promašaji.

Hoće li Europska unija sada opravdati samouvjerenost svojih pobjednika ili će, bez Orbána kao zgodnog unutarnjeg neprijatelja, još brže pokazati koliko je duboka njezina vlastita kriza? To je pitanje koje večeras ostaje važnije od samog slavljenja.

INSajder ….