Orbán je otišao, ali problemi ostaju: Ovo je pet lidera koji bi mogli blokirati Europu

Viktor Orbán godinama je bio sinonim za europsku blokadu. Od sankcija Rusiji, preko pomoći Ukrajini pa sve do osjetljivih financijskih i političkih odluka, mađarski premijer često je koristio pravo veta kao alat pritiska i političkog pozicioniranja. Njegov odlazak zato za mnoge u Bruxellesu djeluje kao olakšanje, ali i kao početak jedne nove neizvjesnosti.

Jer problem za Europsku uniju nikada nije bio samo u jednom čovjeku. Problem je u sustavu u kojem i dalje postoje čelnici spremni iskoristiti svaku pukotinu za vlastite interese, domaću politiku ili ideološko nadmetanje s Bruxellesom. Dok Ursula von der Leyen već gura promjene pravila glasanja kako bi se ubuduće izbjegle slične blokade, jasno je da Orbánov poraz ne znači automatski i kraj europske glavobolje.

Robert Fico – najbliži Orbánov nasljednik po stilu i tonu

Slovački premijer Robert Fico već se profilirao kao Orbánov najbliži partner kada su u pitanju proruski tonovi, skepticizam prema pomoći Ukrajini i spremnost da se europske odluke uvjetuju nacionalnim interesima. Njegova pozicija posebno je osjetljiva u trenutku kada spor oko naftovoda Družba i dalje visi nad odnosima između Bruxellesa, Kijeva i srednje Europe.

Fico se ne predstavlja kao političar koji želi rušiti Europsku uniju, nego kao netko tko želi biti “konstruktivan”, ali ne na štetu Slovačke. Upravo u toj formulaciji i leži njegova snaga. Za razliku od Orbána, koji je često otvoreno uživao u ulozi provokatora, Fico bi mogao igrati opreznije, ali jednako učinkovito. Ako odluči preuzeti vodeću ulogu u blokiranju odluka, Bruxelles bi vrlo brzo mogao shvatiti da je izgubio Orbána, ali ne i model politike koji je on godinama koristio.

Andrej Babiš – populist koji ne mora vikati da bi stvarao probleme

Češki premijer Andrej Babiš možda ne djeluje tako ideološki tvrdo kao Orbán, ali njegova politička matematika može Bruxellesu zadati ozbiljne probleme. Riječ je o političaru koji zna osjetiti raspoloženje birača, okrenuti se prema euroskepticizmu kada mu to odgovara i zauzeti tvrđu poziciju onda kada osjeti da mu to donosi bodove kod kuće.

Njegova kritika europskih klimatskih politika, skepsa prema daljnjoj pomoći Ukrajini i spremnost da se prikloni tvrđoj desnoj retorici čine ga potencijalno vrlo nezgodnim akterom. Babiš možda neće blokirati sve i stalno, ali bi mogao biti upravo onaj tip lidera koji otežava postizanje konsenzusa u nekoliko ključnih tema. A ponekad je i to dovoljno da se europski stroj počne gušiti.

Giorgia Meloni – između pragmatizma i ideološke bliskosti

Talijanska premijerka Giorgia Meloni vodi puno suptilniju politiku nego Orbán, ali to ne znači da je Bruxelles zbog toga potpuno miran. Ona se godinama trudila graditi sliku liderice koja zna surađivati s europskim institucijama, a istodobno ostati vjerna desnoj nacionalnoj bazi. Upravo ta dvostruka igra čini je politički važnom i nepredvidivom.

Meloni nije tip političarke koja će lako rušiti sve pred sobom, ali u trenucima većih napetosti mogla bi igrati tvrđe nego što Bruxelles očekuje. Njezina ideološka povezanost s desnim krugovima u Europi, razumijevanje za Orbánove argumente u pojedinim pitanjima i potreba da domaćoj publici pokaže snagu, sve to ostavlja prostor da se jednog dana i Rim pretvori u prijestolnicu iz koje dolazi nova kočnica.

Janez Janša – povratnik koji bi promijenio ton Europe

Slovenija možda na prvi pogled ne djeluje kao država iz koje bi mogao doći novi veliki europski problem, ali ime Janeza Janše već godinama izaziva nervozu u liberalnijem dijelu europske politike. Janša je političar sukoba, oštrog tona i jasne sklonosti desnom populizmu, a njegov mogući povratak na vlast dodatno bi ojačao blok čelnika koji prema Bruxellesu ne nastupaju kao partneri, nego kao stalni izazivači.

Iako se po pitanju Ukrajine ne poklapa potpuno s Orbánom i Ficom, Janša nosi drugi tip rizika. On bi mogao dodatno pojačati ideološki front unutar Unije i ohrabriti politiku tvrđeg nacionalnog prkosa prema europskim institucijama. To ne bi nužno bila ista vrsta blokade kao u slučaju Budimpešte, ali bi Uniji donijelo još jednu prijestolnicu iz koje redovito stiže politička buka.

Rumen Radev – bugarski adut koji bi mogao postati veliko iznenađenje

Među imenima koja se sve češće spominju nalazi se i Rumen Radev, bugarski političar čije su izjave o Ukrajini i Rusiji već ranije izazivale pažnju. Njegovo približavanje tvrđem, skeptičnijem pogledu prema europskoj vojnoj i političkoj podršci Kijevu mnogima je signal da bi i Sofija u budućnosti mogla postati izvor novih prijepora unutar Unije.

Radev je posebno zanimljiv jer ne dolazi s istom političkom težinom kao Orbán, ali upravo zato može biti opasniji. Novi lider koji se tek uspinje lakše može izgraditi imidž “branitelja nacionalnog interesa” suprotstavljajući se Bruxellesu. Ako takva politika donese rezultat kod kuće, Europa bi mogla dobiti još jednog čovjeka koji ne mora rušiti sve, ali zna točno gdje treba pritisnuti da sustav zaboli.

Bruxelles sada više ne strahuje od jednog čovjeka, nego od više njih

Najveći problem za Europsku uniju nakon Orbána možda neće biti novi veliki lider koji će ga potpuno naslijediti, nego više manjih ili srednjih blokatora koji će u različitim trenucima usporavati različite procese. Jedan će kočiti Ukrajinu, drugi proračun, treći klimu, četvrti migracije. Takva Europa možda izvana izgleda stabilnije jer nema jednog stalnog krivca, ali iznutra može postati još teža za upravljanje.

To je prava poruka Orbánova odlaska. Nije riječ o tome da je Europa izgubila svoju najveću smetnju i sada može lakše disati. Riječ je o tome da sada više ne gleda samo u Budimpeštu, nego na više strana odjednom. A kada se prijetnja rasprši, često je postaje teže i prepoznati i zaustaviti.

Zoran / TV Wien