Odjeknule poruke Vučića i Dodika u Donjoj Gradini: Jasenovac ponovno u središtu političkih obračuna

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve ustaških zločina u Donjoj Gradini već godinama nosi dvostruku težinu. S jedne strane riječ je o prostoru stvarnog stradanja i legitimne potrebe za sjećanjem na žrtve logorskog sustava Jasenovac. S druge strane, upravo se na tom mjestu redovito vodi i politička borba za tumačenje povijesti, za kontrolu narativa i za dnevne poruke koje daleko nadilaze samu komemoraciju. Ove godine to se ponovno vidjelo vrlo jasno.

Aleksandar Vučić iskoristio je govor kako bi spojio nekoliko razina poruka u jednu političku cjelinu. Govorio je o pritiscima sa Zapada, žalio se da mu nije dopušten odlazak u Jasenovac na hrvatskoj strani Save i najavio gradnju novog memorijalnog kompleksa na području Republike Srpske. Istodobno je u istom govoru posegnuo i za već poznatom matricom regionalnih tema: od Jasenovca i komunističkog prikrivanja zločina, preko “Oluje”, pa sve do Kosova i Crne Gore. Time je komemoracija ponovno izašla iz okvira sjećanja i pretvorena u govor o nacionalnoj ugroženosti i političkoj opstojnosti vlasti u Beogradu.

Jasenovac kao mjesto sjećanja i mjesto političke manipulacije

Upravo je to najveći problem kad se govori o Jasenovcu u regionalnoj politici. Nitko razuman ne može osporiti razmjere zločina koje je ondje počinio ustaški režim. Jasenovac ostaje jedno od najmračnijih mjesta u povijesti ovoga dijela Europe. No istodobno, čim komemoracija prijeđe iz prostora pijeteta u prostor političkog govora, žrtve ponovno postaju alat. I to ne samo za sjećanje, nego i za mobilizaciju birača, za međunarodne poruke i za unutarnjopolitičke obračune.

Službeni podaci Spomen-područja Jasenovac govore o više od 83.000 do danas poimenično evidentiranih žrtava, dok se u dijelu srpske političke i historiografske javnosti i dalje inzistira na mnogo višim, nedokazanim brojkama od 700.000 ili više. Taj raskorak nije samo stručni spor. On je godinama postao i političko oružje. Kad se broj žrtava koristi bez provjerljivog uporišta, tada se ne štiti istina o stradanju, nego se ona zamagljuje i pretvara u sredstvo za održavanje stalnog sukoba s drugom stranom.

Vučić ponovno spaja povijest, sadašnjost i vlastiti politički položaj

Vučićev govor nije bio samo komemorativan. On je bio i vrlo prepoznatljiv politički govor za domaću publiku u Srbiji. U trenutku kada je izložen pritisku prosvjeda i kritika, predsjednik Srbije očito ponovno poseže za temama nacionalne ugroze, vanjskih neprijatelja i povijesnih nepravdi kako bi učvrstio vlastitu poziciju. Reuters je još početkom travnja izvijestio da Vučić javno govori o političkoj krizi i pritiscima na vlast, što daje dodatni okvir i ovom nastupu u Donjoj Gradini.

U tom smislu njegova poruka o tome da će Srbija biti “otok slobode u Europi” nije izolirana rečenica, nego dio šire političke konstrukcije. Ona se oslanja na osjećaj da su Srbija i Srbi neprestano pod pritiskom izvana, a da se vlast u Beogradu predstavlja kao posljednja brana poniženju i novim nepravdama. Takva retorika nije nova, ali je upravo na mjestima stradanja posebno osjetljiva, jer se granica između komemoracije i političke instrumentalizacije tada gotovo potpuno briše.

Dodik otišao najdalje i ponovno zapalio retoričku vatru

Ako je Vučić komemoraciju pretvorio u snažan politički govor, Milorad Dodik otišao je još korak dalje. Njegova izjava da mu je “svatko tko miriše na ustašu” krvnik i neprijatelj jedna je od onih rečenica koje možda kratkoročno podižu emocije u vlastitom taboru, ali dugoročno dodatno truju već ionako opterećen regionalni prostor. U takvoj formulaciji više nema mjesta ni za nijanse, ni za smirivanje, ni za ozbiljnu raspravu o povijesti. Ostaje samo logika neprijatelja.

Dodik je u istom govoru napao i Bošnjake, visokog predstavnika Christiana Schmidta te Europsku uniju, optužujući zapadne aktere da ignoriraju srpske žrtve i da “muče” bosanske Srbe time što ih drže u Bosni i Hercegovini. Takva konstrukcija pokazuje koliko se komemoracije u ovom dijelu regije često koriste kao produžetak drugih političkih sukoba: od odnosa prema Sarajevu i Bruxellesu do stalnog osporavanja međunarodnih institucija i političkog okvira BiH.

Povijest kao stalni rat za sadašnjost

U regiji je odavno jasno da Drugi svjetski rat nije samo povijesna tema. On se i dalje koristi za oblikovanje sadašnjih političkih identiteta. U Hrvatskoj se to vidi kroz stalne prijepore oko ustaškog nasljeđa, u Srbiji kroz nacionalnu memorijalnu politiku i naglašavanje srpskog stradanja, a u Bosni i Hercegovini kroz dodatno lomljenje svega toga unutar ionako nestabilnog državnog okvira. Upravo zato komemoracije koje bi trebale smirivati i učiti često postanu pozornica za novo raspirivanje sukoba.

Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se u takvom ozračju istina o žrtvama često ne čuva pažljivim i odgovornim govorom, nego pretjerivanjem, selektivnim tumačenjem i političkom agresijom. A kad se to dogodi, ne strada samo javni dijalog. Strada i sama kultura sjećanja. Jer svaka instrumentalizacija mrtvih, pa i kad se čini da dolazi iz “obrane naroda”, na kraju zapravo umanjuje dostojanstvo upravo onih u čije se ime govori.

Poruka rabina i patrijarha ostala u sjeni

Zanimljivo je da su na istom događaju izgovorene i poruke sasvim drukčijeg tona, ali su ostale u sjeni političkih obračuna. Američki izaslanik za borbu protiv antisemitizma Yehuda Kaploun govorio je o potrebi očuvanja istine i borbe protiv iskrivljavanja povijesti, dok je patrijarh Porfirije poručio da zlo nema posljednju riječ i da ona pripada ljubavi i životu. U nekom normalnijem javnom prostoru upravo bi takve poruke trebale dominirati na ovakvim mjestima.

No u regionalnoj politici često vrijedi obrnuto pravilo: što je govor mirniji i razumniji, to manje odjekuje. Medijski i politički prostor gotovo uvijek progutaju oni koji govore o neprijateljima, pritiscima i kolektivnim prijetnjama. Upravo zato se i ovoga puta više pamte rečenice Vučića i Dodika nego same žrtve zbog kojih je komemoracija formalno organizirana.

Jasenovac zaslužuje više od dnevne politike

Najveća tragedija ovakvih događaja jest to što se jedno od najstrašnijih mjesta stradanja na prostoru bivše Jugoslavije iznova gura u funkciju dnevnih političkih potreba. Jasenovac nije potreban ni Beogradu, ni Banja Luci, ni Zagrebu kao alat za vlastite kampanje. Potreban je regiji kao mjesto istine, sjećanja i opomene. Dok se to ne prihvati, svaka nova komemoracija nosit će rizik da ponovno sklizne u natjecanje tko će glasnije vikati u ime mrtvih.

A upravo to se dogodilo i ove nedjelje u Donjoj Gradini. Umjesto da središte pažnje budu žrtve i povijesna istina, najjače su odjeknule poruke o neprijateljima, zapadnim pritiscima i novim političkim obračunima. To možda kratkoročno koristi onima koji govore. Ali dugoročno samo potvrđuje koliko je regija i dalje zarobljena u vlastitim nedovršenim ratovima za prošlost.

Zoran / TV Wien