Tihi rat u Pentagonu: Smjena generala razotkrila duboki sukob u vrhu američke vojske

Napetosti koje su mjesecima tinjale u vrhu američkog Ministarstva obrane sada su izbile na površinu. Smjena visokog generala, nesuglasice oko kadrovskih odluka i sve otvoreniji politički sukob između ministra obrane Petea Hegsetha i ministra vojske Dana Driscolla otvorili su ozbiljna pitanja o načinu upravljanja Pentagonom u trenutku pojačanih globalnih sigurnosnih pritisaka.

Sukob koji je tinjao od početka

Prema pisanju američkih medija, odnos između Hegsetha i Driscolla nije bio loš tek odnedavno. Nesuglasice su krenule još u ranoj fazi njihova mandata, kada su se razišli oko političke i vojne koordinacije, protokola i utjecaja u samom vrhu obrambenog sustava. U Washingtonu takve napetosti nisu nepoznate, ali ovaj je slučaj drukčiji jer se sukob više ne skriva iza zatvorenih vrata.

Driscoll, koji se u američkim političkim krugovima smatra čovjekom bliskim potpredsjedniku JD Vanceu, očito nije pristao na ulogu tihog administratora. S druge strane, Hegseth je od početka nastupao s tvrdim političkim stilom, želeći pokazati da kontrolira i Pentagonom i porukama koje iz njega izlaze. Upravo na toj točki počeo je sudar dviju logika: jedne koja vojsku želi voditi političkom disciplinom i druge koja pokušava sačuvati barem minimum institucionalne autonomije.

Smjena Randyja Georgea kao trenutak lomljenja

Sve je postalo javno nakon smjene generala Randyja Georgea, dosadašnjeg načelnika stožera američke kopnene vojske. Njegovo razrješenje nije odjeknulo samo zato što je riječ o visokom časniku s dugim iskustvom, nego i zbog načina na koji je odluka provedena. U Washingtonu nije odjeknula samo vijest da je smijenjen, nego i dojam da je uklonjen naglo, bez šireg objašnjenja i u trenutku kada vojska prolazi kroz osjetljivo razdoblje.

Upravo je tu nastao novi problem za Pentagon. Kada ministar vojske javno pokaže poštovanje prema generalu kojega je njegov nadređeni smijenio, to više nije obična razlika u tonu. To je poruka da vrh sustava nije jedinstven. U političkom smislu, takve pukotine brzo postaju opasnije od same kadrovske odluke, jer otkrivaju da se iza formalnog lanca zapovijedanja vodi paralelna borba za autoritet.

Paranoja, sumnje i obračuni u vrhu sustava

Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je Hegseth već mjesecima pod pritiskom zbog niza kontroverzi i internih potresa u Pentagonu. U takvoj atmosferi svaka kadrovska odluka dobiva i drugo značenje: je li donesena iz strateških razloga ili iz političke nervoze? U američkim medijima sada se sve otvorenije provlači teza da je dio odluka u vrhu obrane bio vođen osobnim nepovjerenjem, a ne isključivo vojnom procjenom.

To je posebno osjetljivo kada se počne govoriti o promaknućima, uklanjanju pojedinih časnika i filtriranju ljudi prema političkoj ili osobnoj bliskosti. Vojni sustav možda može podnijeti tvrdu reformu, ali teško podnosi dojam da se ključne odluke donose u ozračju sumnji, curenja informacija i unutarnjih obračuna. Kad se jednom pojavi osjećaj da lojalnost postaje važnija od stručnosti, povjerenje u sustav počinje slabiti iznutra.

Zašto je ovo više od američke unutarnje priče

Na prvi pogled, riječ je o još jednoj washingtonskoj borbi ega i položaja. No stvar je šira od toga. SAD nije bilo koja država, a Pentagon nije bilo koja institucija. Kad u njegovu vrhu počnu javni sukobi, saveznici postaju oprezniji, protivnici pažljivije promatraju slabosti, a svaka iduća odluka dobiva dodatnu političku težinu.

Za Europu, a time i za Austriju, ovakve pukotine nisu nevažne. Stabilnost američkog obrambenog aparata izravno se prelijeva na NATO, na sigurnosnu arhitekturu kontinenta i na ukupni osjećaj predvidivosti Zapada. Kad se u Washingtonu stvara dojam da se najmoćniji vojni sustav na svijetu bavi sam sobom, a ne samo krizama izvan svojih zidova, to je signal koji se itekako čita i u europskim prijestolnicama.

Tihi rat koji tek može postati glasniji

Iz Bijele kuće i Pentagona zasad stižu očekivano smirujuće poruke o “odličnim radnim odnosima” i punom povjerenju predsjednika. No takve izjave obično znače samo jedno: da je šteta već postala dovoljno vidljiva pa je treba politički obuzdati. U Washingtonu se konflikti rijetko gase sami od sebe, osobito kada jednom izađu u javnost.

Pitanje više nije samo hoće li Hegseth i Driscoll nastaviti surađivati, nego može li Pentagon uopće zadržati dojam stabilnog zapovjednog sustava ako se najvažnije odluke počnu tumačiti kao rezultat osobnog rata u vrhu ministarstva. A upravo je to ono što sada najviše zabrinjava i vojsku i dio politike u Washingtonu.

Jer kada se u Pentagonu vodi tihi rat, on gotovo nikada ne ostaje potpuno tih. Prije ili kasnije počne se čuti i izvan zidova ministarstva.

Zoran / TV Wien