Malo tko zna zašto slavimo 1. svibnja: Praznik rada u Austriji i Hrvatskoj prvi je put obilježen još 1890. godine

BEČ / ZAGREB · 1. svibnja 2026.

Prvi svibnja danas mnogi povezuju s neradnim danom, druženjem, izletima, grahom, roštiljem i prvom pravom proljetnom pauzom. No iza Praznika rada stoji teška i krvava povijest radničke borbe za dostojanstven život. Datum se obilježava u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu 1886. godine, a i Austrija i Hrvatska prvi su ga put obilježile već 1890. godine.

Chicago 1886.: početak priče o 1. svibnju

Zamah industrijalizacije u 19. stoljeću donio je veliki gospodarski razvoj, ali i brutalne uvjete rada za mase radnika. U tvornicama, rudnicima i radionicama ljudi su često radili po 12, 14, pa i 18 sati dnevno. Plaće su bile niske, zaštite gotovo da nije bilo, a dječji rad bio je uobičajen dio industrijske stvarnosti.

U takvim okolnostima radnički pokret počeo je sve glasnije tražiti ono što danas zvuči kao osnovno pravo: kraći radni dan, plaću od koje se može živjeti i život izvan tvornice. Zahtjev je sažet u poznatu formulu “tri osmice”: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za obrazovanje, obitelj, kulturu i vlastiti život.

Vrhunac je došao u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, kada su deseci tisuća radnika izašli na ulice tražeći osmosatno radno vrijeme. Prosvjedi su prerasli u sukobe, policija je intervenirala, bilo je mrtvih i ranjenih, a vođe radničkog pokreta završili su pred sudom. Taj događaj postao je simbol borbe radnika za prava koja se danas često uzimaju zdravo za gotovo.

Od Chicaga do Europe: odluka Druge internacionale

Tri godine nakon čikaških događaja, 1889. godine, na kongresu Druge internacionale u Parizu odlučeno je da se 1. svibnja obilježava kao dan međunarodne radničke solidarnosti. Ideja je bila jasna: radnici diljem svijeta trebali su istoga dana pokazati da njihovi zahtjevi nisu lokalni problem, nego globalno pitanje dostojanstva rada.

Već sljedeće godine, 1890., prvi svibanjski skupovi održani su u brojnim europskim gradovima. Radnici su tražili osmosatno radno vrijeme, pravednije plaće, pravo na organiziranje, sindikalnu zaštitu i priznanje da radnik nije samo proizvodna snaga, nego čovjek s pravom na život izvan posla.

Tako je 1. svibnja od samog početka bio više od običnog praznika. Bio je dan pritiska, dan javnog izlaska radništva na ulicu i dan u kojem se jasno pokazivalo da se radnička prava neće dobiti sama od sebe.

Austrija: prvi veliki 1. svibnja u bečkom Prateru 1890.

U Austriji je 1. svibnja prvi put obilježen 1890. godine. Posebno snažan simbol bio je Beč, gdje su radnici održali veliki prvomajski skup u Prateru. Povijesni izvori navode da je upravo bečki Prater toga dana postao središnje mjesto radničkog okupljanja, a parola je bila ista kao i u drugim dijelovima Europe: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena.

Prema bečkim povijesnim izvorima, 1. svibnja 1890. radnici su se u velikom broju okupili u Prateru, koji je dotad bio i prostor građanske zabave, aristokratskih šetnji i velikih javnih događaja. Radničko zauzimanje tog prostora imalo je snažnu simboliku: radnici su pokazali da i oni imaju pravo na grad, javni prostor i vidljivost.

U Austriji je 1. svibnja nakon Prvog svjetskog rata dobio i službeni državni značaj. Nakon raspada Monarhije i stvaranja Republike, 1. svibnja je zakonom iz 1919. proglašen državnim praznikom. Time je radnički dan borbe postao i službeno priznat dio austrijskog političkog i društvenog kalendara.

Beč i 1. svibnja: od Pratera do Rathausplatza

U bečkoj tradiciji 1. svibnja ima posebno mjesto. Prvi skupovi održavali su se u Prateru, a kasnije, osobito u razdoblju Crvenog Beča, prvomajske povorke i skupovi sve se snažnije vežu uz Ringstraße i Rathausplatz. Upravo zato današnji SPÖ-ov prvomajski pohod prema Rathausplatzu nije samo stranački ritual, nego nastavak duge povijesti radničkog organiziranja u austrijskoj prijestolnici.

Beč je kroz 20. stoljeće pretvorio 1. svibnja u spoj politike, radničke tradicije, sindikalnog okupljanja i javnog gradskog događaja. Za jedne je to dan socijalne borbe, za druge obiteljski izlazak, a za mnoge i podsjetnik na to da prava koja danas postoje nisu pala s neba, nego su izborena kroz desetljeća pritiska, štrajkova i organiziranog djelovanja.

Upravo zato 1. svibnja u Austriji i danas ima političku težinu. I kada se pretvori u proslavu, glazbu, druženje ili Maifest u Prateru, u pozadini ostaje povijest radničkog pokreta i pitanje koliko su radnici u suvremenom društvu zaista zaštićeni.

Hrvatska: prvi put obilježen u Zagrebu 1890.

U Hrvatskoj je 1. svibnja također prvi put obilježen 1890. godine, i to u Zagrebu. Radnici su tada, kao i njihovi kolege diljem Europe, tražili prava sažeta u zahtjev “tri osmice”. Povijesni zapisi i kasnija sjećanja posebno pamte poruku koja se vezala uz tadašnje radničke skupove: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.”

U to vrijeme Zagreb je bio dio Austro-Ugarske Monarhije, a radnički uvjeti bili su teški. Radni dan bio je dug, plaće niske, stanovanje skromno, a socijalna sigurnost gotovo nepostojeća. Prvi svibanjski skupovi u Hrvatskoj zato nisu bili formalna proslava, nego izraz rastuće svijesti da se radnička prava moraju izboriti javno, organizirano i solidarno.

Od tada se 1. svibnja u Hrvatskoj sve više ukorjenjivao kao dan radničke solidarnosti. Kasnije je, osobito u socijalističkom razdoblju, dobio i snažan državni i masovni karakter, s povorkama, izletima, javnim okupljanjima i simbolikom rada kao temelja društva.

Od radničke borbe do graha, izleta i neradnog dana

Danas se 1. svibnja u Hrvatskoj često povezuje s besplatnim grahom, okupljanjima u parkovima, odlascima na izlete, obiteljskim druženjima i prvim proljetnim roštiljem. U Austriji se uz političke skupove veže i uz Maifest, Prater, gradske programe i obiteljske sadržaje. No i u jednom i u drugom slučaju, iza opuštene atmosfere ostaje povijest koja je bila sve samo ne laka.

To je prirodan put mnogih praznika: ono što je počelo kao borba, s vremenom postane tradicija. Problem nastaje tek kada se zaboravi zašto je ta tradicija uopće nastala. Prvi svibnja nije samo dan odmora, nego podsjetnik da su radno vrijeme, slobodni vikendi, plaćeni odmor, sigurnost na radu, sindikalna prava i socijalna zaštita rezultat dugih društvenih sukoba.

Radnička prava nisu bila poklon poslodavaca ni dobra volja države. Ona su nastajala kroz organiziranje, pregovore, prosvjede, štrajkove, žrtve i političke odluke koje su tek nakon dugog pritiska pretvorene u zakone.

Zašto je 1. svibnja važan i danas?

Možda se čini da su osnovne radničke bitke davno završene, ali suvremeni svijet rada otvara nova pitanja. Rad od kuće, platforme, dostavljači, nesigurni ugovori, niske plaće, inflacija, rad nedjeljom, pritisak produktivnosti i sve veći troškovi života pokazuju da pitanje rada nije nestalo. Samo se promijenio njegov oblik.

Danas radnik možda ne stoji nužno za tvorničkom trakom 18 sati, ali može biti stalno dostupan preko mobitela, raditi više poslova, živjeti od ugovora do ugovora ili se boriti s cijenama stanovanja koje gutaju velik dio plaće. Zato Praznik rada ostaje aktualan i u 21. stoljeću.

Pravo pitanje nije samo koliko sati radimo, nego može li se od rada živjeti. Može li radnik platiti stan, hranu, energiju, prijevoz i obitelj? Ima li pravo na odmor? Ima li sigurnost ako se razboli? Ima li glas ako uvjeti postanu nepravedni? To su pitanja zbog kojih 1. svibnja nije samo povijest.

Zaključak: Praznik rada nije nastao zbog roštilja, nego zbog dostojanstva

Prvi svibnja danas je za mnoge dan odmora, druženja i proljetnog predaha. I to je dobro. Radnici i obitelji zaslužuju dan bez žurbe, bez alarma i bez pritiska svakodnevnice. Ali taj dan ima smisla samo ako se pamti njegova pozadina.

Od Chicaga 1886., preko Beča i Zagreba 1890., do današnjih rasprava o plaćama, inflaciji i sigurnosti rada, Praznik rada ostaje podsjetnik da se dostojanstvo ne podrazumijeva. Ono se čuva, brani i uvijek iznova pregovara.

Zato 1. svibnja nije samo neradni dan. To je dan koji nas podsjeća da rad ne smije značiti iscrpljivanje do ruba, nego mogućnost normalnog života. Upravo je to bila poruka radnika prije više od 130 godina — i upravo zato ta poruka još uvijek nije zastarjela.

Zoran / TV Wien