Tri godine od tragedije u “Ribnikaru”: u 8:41 prekinut program na svim televizijama u Srbiji

BEOGRAD · 3. svibnja 2026.

Srbija se danas prisjeća jedne od najtežih tragedija u svojoj novijoj povijesti. Točno u 8:41 sati, u vrijeme kada je prije tri godine započeo masakr u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, televizijski program na svim postajama u Srbiji nakratko je prekinut. Na ekranima je prikazana poruka: “3. i 4. maj – Dani sjećanja na žrtve masovnih ubojstava. Pamtimo”.

Minuta tišine koja je zaustavila ekrane

Točno u 8:41 sati Srbija je na trenutak zastala. Televizijski program nakratko je prekinut, a crni ekran s porukom sjećanja podsjetio je javnost na jutro koje je promijenilo zemlju. Taj trenutak nije bio samo medijski čin, nego simbolički podsjetnik na djecu i školskog zaštitara koji su izgubili živote u prostoru koji je trebao biti sigurno mjesto učenja, odrastanja i povjerenja.

Zločin se dogodio 3. svibnja 2023. godine u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Tada 13-godišnji učenik iz očevog je pištolja ubio devetero učenika i radnika osiguranja, a ranio još pet učenika i nastavnicu povijesti. Tragedija je duboko potresla Srbiju i otvorila pitanja na koja društvo ni tri godine kasnije nema jednostavne odgovore.

U napadu su ubijeni učenici Bojana Asović, Ana Božović, Katarina Martinović, Mara Anđelković, Ema Kobiljski, Sofija Negić, Andrija Čikić, Adriana Dukić i Angelina Aćimović te radnik osiguranja Dragan Vlahović. Njihova imena i danas su središte sjećanja, tišine i boli obitelji, prijatelja, škole i cijelog društva.

Dani sjećanja na žrtve masovnih ubojstava

Od 2024. godine u Srbiji se organiziraju komemorativni programi u znak sjećanja na žrtve masovnih ubojstava iz svibnja 2023. godine. Ovogodišnja poruka “3. i 4. maj – Dani sjećanja na žrtve masovnih ubojstava. Pamtimo” obuhvaća ne samo tragediju u “Ribnikaru”, nego i masovna ubojstva koja su se dogodila dan kasnije u Duboni i Malom Orašju.

Samo dan nakon napada u školi, Srbija je doživjela novi šok: masovno ubojstvo u selima Dubona i Malo Orašje kod Mladenovca. Dva zločina u razmaku od manje od 48 sati otvorila su duboku društvenu ranu, a tuga se vrlo brzo pretvorila u pitanja o nasilju, sigurnosti, oružju, odgovornosti institucija i stanju javnog prostora.

U školama diljem Srbije od 4. do 8. svibnja obilježava se “Tjedan sjećanja i zajedništva”. Prema objavama Ministarstva prosvjete, škole mogu provoditi aktivnosti usmjerene na kulturu sjećanja, empatiju, toleranciju, humanost, poštovanje i dijalog. Ministarstvo je preporučilo da se u tom tjednu ne provode provjere znanja koje su u funkciji ocjenjivanja.

Škole bez ocjenjivanja u tjednu sjećanja

Preporuka da se učenici od 4. do 8. svibnja ne ocjenjuju ima simboličku i pedagošku težinu. U danima kada se škole prisjećaju ubijene djece, naglasak se pokušava premjestiti s ocjena, testova i provjera na razgovor, zajedništvo i emocionalnu sigurnost učenika.

Takav pristup ne može izbrisati tragediju, ali može pomoći da škola barem na trenutak ponovno postane prostor u kojem se govori o osjećajima, odnosima, empatiji i odgovornosti. Nakon tragedije u “Ribnikaru”, jedno od najvažnijih pitanja bilo je upravo to koliko škole imaju prostora, vremena i stručne podrške za odgojnu ulogu, a ne samo za nastavu i ocjenjivanje.

Obilježavanje “Tjedna sjećanja i zajedništva” zato nije samo administrativna odluka. Ono je pokušaj da se djeci, nastavnicima i roditeljima pruži okvir u kojem se tragedija ne prešućuje, ali se ni ne pretvara u puko ponavljanje bolnih činjenica.

Tragedija koja je otvorila pitanje sigurnosti u školama

Masovno ubojstvo u “Ribnikaru” otvorilo je niz pitanja o sigurnosti u školama, dostupnosti oružja, ulozi obitelji, odgovornosti institucija i stanju nasilja među mladima. Srbija se nakon 3. svibnja 2023. suočila s nečim što je dotad mnogima izgledalo kao tragedija koja se događa negdje drugdje.

U središtu javne rasprave našlo se pitanje kako je maloljetnik mogao doći do oružja, je li sustav mogao ranije prepoznati rizike, kako škole reagiraju na nasilje i koliko roditelji, nastavnici i institucije međusobno komuniciraju. Tragedija nije otvorila samo sigurnosna pitanja, nego i duboko društvena: kakvu djecu odgajamo, koliko ih slušamo i gdje nestaje pomoć prije nego što bude kasno.

Nakon tragedija uslijedili su masovni građanski prosvjedi pod nazivom “Srbija protiv nasilja”. Deseci tisuća ljudi izlazili su na ulice Beograda i drugih gradova, tražeći institucionalnu i političku odgovornost, strože mjere protiv nasilja i promjene u javnom prostoru.

Ponovljeni postupak protiv roditelja počinitelja

Protiv roditelja maloljetnog počinitelja vodi se ponovljeni kazneni postupak. Apelacijski sud u Beogradu u studenome 2025. ukinuo je najveći dio prvostupanjske presude kojom su Vladimir i Miljana K. bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne te naložio ponovno suđenje.

U prvostupanjskom postupku otac dječaka bio je osuđen na jedinstvenu kaznu od 14 i pol godina zatvora, a majka na tri godine zatvora. Otac se teretio, među ostalim, za teško djelo protiv opće sigurnosti, dok su oba roditelja bila osuđena i za zapuštanje i zlostavljanje maloljetne osobe.

Prema navodima iz presude, otac je sina vodio na obuku rukovanja oružjem, a oružje i streljivo nisu bili osigurani na način koji bi spriječio pristup maloljetniku. Dio presude vezan uz majku i optužbu za nedopušteno držanje oružja potvrđen je u oslobađajućem dijelu, dok su ostali dijelovi vraćeni na ponovno odlučivanje.

Streljački klub i pitanje odgovornosti

U postupku se spominje i streljački klub “Partizan”, u koji je otac vodio sina na vježbanje pucanja. Instruktor Nemanja Marinković pravomoćno je osuđen zbog davanja lažnog iskaza, a predsjednik kluba Ratko Ivanović sklopio je sporazum s tužiteljstvom o priznanju krivnje.

Ovaj dio slučaja dodatno je pojačao raspravu o kontroli oružja, pristupu maloljetnika streljačkim aktivnostima i odgovornosti odraslih koji djecu uvode u svijet rukovanja oružjem. U zemlji u kojoj je oružje nakon ratova devedesetih ostalo rašireno u mnogim kućanstvima, pitanje kontrole i odgovornog čuvanja postalo je jedna od ključnih tema nakon tragedije.

No pravni postupci, koliko god važni bili, ne mogu sami dati odgovor na najteže pitanje: kako spriječiti da se nešto slično ponovi?

Zaključak: 8:41 kao vrijeme koje Srbija više ne može zaboraviti

Tri godine nakon tragedije u OŠ “Vladislav Ribnikar”, Srbija se ponovno zaustavila u 8:41. Taj trenutak postao je simbol boli, ali i pitanje savjesti. Devetero djece i školski zaštitar izgubili su živote u prostoru koji je trebao biti siguran. Njihova imena ostala su trajno upisana u kolektivno sjećanje.

Obilježavanje godišnjice, prekid televizijskog programa i “Tjedan sjećanja i zajedništva” važni su znakovi poštovanja. Ali najveći dug prema žrtvama nije samo u tome da ih se pamti jednom godišnje. Najveći dug je u tome da se ozbiljno gradi društvo u kojem škole neće biti mjesta straha, u kojem se nasilje neće normalizirati i u kojem se signali opasnosti neće ignorirati.

Jer sjećanje koje ne mijenja ništa ostaje tišina. A Srbija je 3. svibnja naučila koliko tišina može biti teška.

Zoran / TV Wien